U l t r a l a k o    l e t e n j e

 

www.airdrive.biz

mail : davor.pavlovic2@skole.hr , bopavlov@inet.hr

Živjeti letenje

Moj najbolji dio života prolazio je uz letenje. Ova aktivnost uzela mi je od života beskonacno puno vremena i energije , vecinu mojih prihoda davao sam za opremu . Proveo sam u zraku blizu 2000 sati , što je zapravo ogromno vrijeme i to u svim mogucim uvjetima i najnevjerojatnijim situacijama . Neki od kolega me opisuju kao covjeka koji letenje živi . Valjda zato što sam ama baš uvijek u bilo koje vrijeme bio spreman otici gore , danju ili nocu bez obzira na uvjete . Od raznih situacija u kojima sam se našao nastale su mnoge cudne price i neke od njih sam zabilježio na ovoj stranici . Iz njih se vjerojatno može iscitati moja vizura ne samo letenja , nego i sveukupnog pristupa životu , moja osobna logika i premišljanja , koja su me i dovodila u pojedine situacije a isti tako i izvlacile iz njih  . Želio bih na ovaj nacin neka svoja iskustva prenijeti drugima ,  tj. onima koji nemaju priliku cuti ih iz prve ruke , od letaca koji su prošli slicne situacije .

Velebit

Iza mene je bilo 170 km , više se nisam mogao vratiti , ispred je bio zid koji trebam preletjeti a ispod je negdje bio Gospic ,kroz oblake se povremeno nešto naziralo .Ne znam da li uopce  napredujem , kako su vrhovi Velebita sve bliže tako se i turbulencija pojacava .Tako se nekako zvalo ono bacakanje u zraku uzrokovano rafalnim udarima vjetra.Do sada sam taj pojam zamišljao kao nešto vrlo neugodno za letenje ,ali to je bio samo blagi oblik , manja mjerna jedinica ovoga ovdje .Ovo ovdje je nešto drugo ,kad sam se približio planini svega par kilometara , variometar je podivljao, sa punim gasom i palicom u želucu on se zakucao u minus ,povremeno se popne na - 10 m/s .Poceo sam naglo ponirati .Mojih 7500 ft visine sve brže se smanjuju .Gotovo je . Naprijed se više ne može , za nazad pod ovim uvjetima 170 kilometara je previše , moram negdje sletjeti . Kad bih barem znao gdje .Prije sat i pol , kad sam kretao iz Vrbovca ,nisam racunao na ovakav užas u zraku . Preskocio sam umemorirati u GPS rezervnu varijantu slijetanja , a što treba po proceduri za izradu plana leta .Da bi stvar bila bolja , na nekakvoj karti ,koju sam ko zna od kuda izvuko , opce nije bilo autoputa , koji se kroz oblake nazirao .Nisam niti bio siguran gdje sam .Onda sam opazio tunel .To je mogao biti samo Sv Rok .Iz zraka se je lijepo vidjelo kako autoput završava u tunelu , na samom podnožju “ zida “ od planine.Sada barem znam gdje sam . Prošao sam svašta u životu , a sad sam poceo pomišljati kako je ovo kraj .Ovo je bilo previše , jedva sam nekako kontrolirao avion, ili sam to samo mislio , jer on se ponašao ko poludjeli konj na rodeu .Ruka mi se odavno oznojila , tako da sam jedva mogao držati palicu jer mi je klizila u šaci ko da je namazana uljem .Taj neugodni znoj tekao je po onom kanalu na leđima , više ni sjediti nisam mogao , a celo je bilo suho . Kolega mi je kasnije objasnio da je to bio mrtvacki znoj . Nekako sam izracunao da mi je preostalo još 10-tak minuta , ako bih nastavio tonuti ovim tempom . Ako hitno nešto ne poduzmem , nema me . Dolje mogu vidjeti samo kamenje , nema sanse da bi se tu sletjelo . Jedino mjesto za slijetanje kojeg sam se mogao sjetiti bio je aerodrom u Udbini , ali nisam znao gdje se nalazi niti koliko je daleko .  Moram se nekako docepati Udbine , to mi je jedini spas . Jedva sam nekako jednom rukom okrenuo onu kartu sa YU oznakom ,ali na srecu bila je ucrtana cesta Gospic - Udbina . Vidio sam je iz zraka i odlucio je slijediti pa što bude . Valjda je to ta cesta ,  sad bi mi samo trebalo da još zalutam .Sa ledjnim vjetrom za cas sam tamo . Moglo bi to biti oko tridesetak kilometara odavde . Moram pokušati . Nekako mi je bilo lakše kad sam to odlucio .Ako me cesta ne dovede do Udbine slijecem u kamenje .Kroz glavu mi je svasta prolazilo , nekakav cudan film se vrtio . Slijedio sam cestu neko vrijeme , a onda se pojavio još jedan problem.Ispred mene se je pojavio nekakav planiniski lanac koji inace nije bio tako strasan , ali ja sam vec izgubio toliko visine da ga necu moci preletjeti . Imao sam još oko 1500 ft visine .Variometar se je malo smirio , više nije bio zakucan u minusu , jer sam vec bio daleko od Velebita . Ocjenio sam da mogu proletjeti izmedju dva vrhunca . Ako se iza njih ne bude vidjelo aerodroma , nema mi spasa .Gas je citavo vrijeme bio do kraja , samo sam ga malo popustio tek toliko da motor ne zariba .Bilo je stravicno u onim uvjetima kad sam sa punim gasom jedva držao visinu provlaciti se kroz nekakve vrhove , a onda najedanput najljepši prizor koji sam tog casa mogao zamisliti , aerodrom Udbina ko na dlanu , iznenada se pojavio pred mojim ocima .Bio sam svega na 3 - 4 km daleko a visina mi je bila otprilike 1000 ft . To je oko 300 metara .U životu nisam slijetao na ovakvu ogromnu površinu , uredjenu za letenje , bila bi mi dovoljna i po širini da je sve normalno .Ali nije bilo . Morao sam se okrenuti za 90 stupnjeva radi prilaza pisti a to je znacilo izložiti se najjacem rafalnom bocnom vjetru koji sam ikad doživio. Brzo sam se nasao u tocki za prilaz i okrenuo sam avion u smjeru po dužini piste . Rucicu gasa gurao sam do kraja naprijed , dobro da nije pukla , isto kao i palicu . Na brzinomjeru kazaljka je bila na desnoj strani crvenog podrucja , sad bi mi samo trebalo da se avion raspadne u zraku radi overspeeda . Vec sam se nasao na visini od svega tri metra kad me je bocni udar izbacio tridesetak metara van piste .Kad sam se nekako ponovo nasao iznad piste koja je sada vec bila pri kraju odlucio sam zavrsiti ovo bez obzira na sve , ne znam da li bih uopce uspio napraviti krug za ponoviti slijetanje .Sa visine od nekakvih tri metra oduzeo sam gas pa sto bude . “Bog voli pilote” , tako mi je govorio moj prijatelj , letacki veteran . Kao da se na trenutak malo smirilo ono bocno udaranje taman toliko da zarulam i prebacim ruku na kocnicu. Povukao sam ju poprilicno ostro kako bih sto prije smanjio brzinu , jer me je nekakvi udar mogao ponovo dignuti u zrak , kamo vise nisam želio nizašto na ovom svijetu .Uspio sam se zaustaviti na svega pedesetak metara prije kraja piste dugacke 2,5 kilometra .Pala mi je na pamet ona letacka pitalica , koje su dvije najgore situacije za pilote ? Odgovor : kad je dolje a želio bi biti gore i kad je gore a želio bi biti dolje .Još mogu i na gluposti misliti , znaci živ sam , a i Tucano je u komadu .Osjecaj srece bio je tog casa nemjerljiv .

Pazi bukva ! - na 600 m visine

Odlucili smo krenuti nazad , makar je vec bilo dosta kasno .Trebalo je preletjeti Ravnu goru kod Papuka a to je znacilo penjati na  900 metara . Nije mi se ostajalo u Slavoniji , makar nije bio problem u smještaju .Dragec me prestao moliti da ostanemo i natovario je padobran u Weedhopera , uz ona dva dodatna kanistera goriva . Bili smo doslovno pretovareni .Cijeli je dan puhalo , nije mi se išlo preko planine po onako lošem vremenu , pa je vrijeme lagano iscurilo  dok smo cekali da se malo smiri. Polijetanje nam baš nije bilo za primjer ,jedva smo to nekako uspjeli zbog pretovarenosti . Cak smo izvana zavezali one dodatne kanistre goriva . Plan je bio slijetanje u Daruvaru , nadolijati i odmah dalje , nije bilo vremena za traženje goriva .Kad smo vec poletjeli ,krenuo sam prema planini .Sunce je bilo na zalazu i udaralo je u oci kroz onaj izgrebani pleksiglas , skoro se ništa kroz njega nije vidjelo .Dragec se scucurio na desnoj strani ,uopce ne prateci što se dogadja okolo i opet me poceo moliti da se vratimo . Ja bas nisam poznat po tome da odustajem , ali onaj vrh mi sada izgledao tako daleko , da sam cak i ja poceo pomišljati na povratak . Jako smo slabo penjali , vrijeme je prolazilo a planina je bila sve bliže .Onda sam krenuo u kruzno penjanje , jer smo se opasno približili nekakvim vrhovima .- Koliko nam još treba do vrha ?- poceo je Dragec nekako nervozno sa pitanjima .- Cekaj malo tek smo na 600 metara , moramo penjati još 300 , a mogao bi mi malo pomoci - . - A kako ti ja mogu pomoci ? - upita sve nervozniji Dragec .- Gurni glavu van , ništa ne vidim od sunca i pazi da se ne zaletimo u kakvu bukvu - poceo sam se derati jer je i na mene lagano prelazila njegova nervoza .- Ma kakvu bukvu ,  mi smo na 600 metara  visine ?. Dragec se nije mogao nacuditi . -Samo ti gurni glavu van ,ništa ne vidim preko stakla . Onda je konacno malo provirio sa strane . Nikad necu zaboraviti ono zaprepaštenje na njegovom licu kad je poceo vristati :- bukva , bukva , pazi bukva !- Valjda je tog casa mogao svasta zamisliti ali ne i bukvu na 600 m visine .Bili smo oko 50 metara udaljeni od nekakvog vrha obraslog gustim  visokim bukvama . Nakon tog casa Dragec više nije glavu vracao nazad iza stakla . Još dan . danas kad letimo zajedno on mora sve dobro vidjeti , jer meni vise ne vjeruje .Mogli bi se u nesto zaletjeti - kaže .Taj dan smo prolazili još nekakve peripetije ali je sve dobro zavrsilo .Ostalo je sjecanje na onu bukvu na 600 metara visine .

Ratna epizoda - lete šapke

Ne znam koliko je pametno pisati o tom dogadjaju ,nakon toliko vremena  .Bila je to zapravo totalna glupost - motornim zmajem na vojsku u vrijeme rata . Nisam nikad volio ni spominjati ovu temu , ali ja sam to stvarno napravio , skoro da sam sebi ne vjerujem . Rat je poceo , još mi to nije dopiralo u svijest  , ginulo se na sve strane . Pred 5 - 6  dana proglašeno je ratno stanje , kasarne su bile pod okruženjem .To je bilo oko 20 - tog rujna 1991 . A ja sam bio u vrhuncu životne sposobnosti i letilo mi se .Nisam mogao cekati da se rat završi , a tko zna tko ce ostati živ .Tih dana vrijeme se provodilo uz televizore , a program je bio - zlo i naopako . Vojska ubija sve pred sobom , nema oružja za obranu . Kasarne moraju pasti . Tako je bilo u ono vrijeme . Gledajuci to zlo i sudjelujuci u svemu , zapitao sam se što bih ja mogao napraviti za dobro moje zemlje . Nekako se dogodilo neplanirano ,slijedom dogadjaja . Dan prije bio sam sa ekipom koji su bili u opsadi .Imali su mrtvih i ranjenih . Nekakvi komandant se nije želio predati , a nisu niti znali  sigurni koliko je tenkova . Što ne bi mogao iz zraka malo pogledati ? Tako je nekako pao dogovor da ja odradim izvidjanje iz zraka . Kasarna je bila u gradu gdje sam poznavao svaku ulicu . Napravio sam plan , još danas mislim da me jedino to izvuklo od sigurne pogibelji . Odlucio sam došuljati se po ulici sa strane , onda naglo propeti i preletjeti preko skladišta iza kojih su bili tenkovi .Na ulici nije bilo nikoga .Kad sam krenuo za mene je ” kocka bila bacena” , nisam tip koji odustaje .Na vrhu jarbola vukao sam zastavu od jedno tri metra dužine . Navukao sam trokut do kraja na visini od metar  iznad ceste . Sa strane sam krajickom oka pazio da ne zapnem za banderu ili kakvo drvo kojih je bilo poprilicno pa sam se morao “ provlaciti “ . Kasarna je bila sve bliže . Povratka više nema , idem do kraja . Kad sam vec bio na 20-tak metara od zida , naglo sam odgurnuo trokut . Našao sam se u kasarni . A jooj ! Ovo više nije šala . Ispod sam ugledao hrpu vojnika , svi naoružani . Shvatio sam da sam gotov ako se okrenem . Napravio sam nešto suludo . Povukao sam trokut svom snagom na sebe i sjurio se ravno na njih . Nikad necu zaboraviti taj prizor . Bježali su i bacali se po zemlji ko je kako stigao . Još se danas dobro sjecam oficirskih šapki koje su letjele okolo , taj me detalj posebno veseli . Znao sam tog casa da su mi odbrojane sekunde , ne minute . Sve je trajalo vrlo kratko , ali tada je to meni bilo dugo , dugo . U momentu sam donio plan da nastavim letjeti ližuci zemlju i zaokrenem izmedju dva skladišta koja su na moju srecu bila par metara dalje . Valjda su mislili da sam naoružan i da ce sada nešto eksplodirati , uglavnom niko nije zapucao .Kad danas racunam mislim da mi je trebalo 2 - 3 sekunde da nekako šmugnem izmedju skladišta , ali mi je još hladno oko srca kad se sjetim koliko je to meni bilo dugo . Zadnji prizor kojeg se sjecam , bio je neki oficir kako diže kalašnjikova . Vrlo dobro sam ga vidio , bio je svega na 40 - 50 metara daleko . Taj je imao šapku na glavi , iskocio je kroz nekakva vrata , sa ociglednom namjerom da zapuca . Na moju veliku srecu izmedju dva reda skladišta bilo je taman toliko mjesta da se provucem . Trajalo je sekundu dok nisam uletio u prolaz . A onda sam naletio na stražara koji je cuvao kasarnu izvana .Stajao je na rubu skladišta .Taj me je mogao nabosti na bajunetu .Nije . Mogao me je odalamiti kundakom . Nije . Mogao se necim nabaciti na mene . Nije . A pucati - to je mogao do mile volje . Meni je trebalo barem 7 - 8 sekundi da na istoj visini  šmugnem u jednu sporednu ulicu . Nije pucao . Cijeli život me zanimalo , tko je bio taj , odakle je bio i zašto nije pucao .Tih se dana ginulo na sve strane , sigurno je imao naredbu za vatru .Valjda nije ocekivao da ce netko iznutra krenuti prema van .Ili tko zna što . Nisu svi bili ubojice . I oni mnogi nisu svojom voljom bili ovdje .Nakon mjesec dana kasarna je predana našima , nadjeno je tocno onoliko tenkova koliko sam rekao .Bio sam mlad i lud , u tih par sekundi još sam uspio i brojati .  Svaki put kad se sjetim ovog dogadjaja ,  još dan danas ,trnci mi prodju kroz kosti , jer mi je tih sekundi život bio jako , jako jeftin .

Slijetanje bez kotaca

Kraj proljeca , idealno vrijeme i dogovor pada .Idemo na mali prelet .   Krenuli smo prema Zelini i okrenuli prema Kalniku, kad me moj kolega iz kluba potapša po ramenu i mirnim glasom upita : jel znaš da nemamo kotaca ? Kakve mu se sad gluposti vrte po glavi , opet nešto smišlja da me zafrkava a nije ni mjesto ni vrijeme . Za minutu on opet : nemamo kotaca . Odmahnuo sam rukom . On opet . Nakonje vec desetak ponovljenih upita rekao sam mu da je dosadan , ali on opet : jel znaš da nemamo jednog kotaca. Da ga se nekako rješim pogledam lijevo i desno da mu dam do znanja da sam vidio kotace , kakav mu je to štos sa kotacem , ne cini mi se nešto posebno .  Konacno je zašutio . A onda mi polako dodje do svijesti da zapravo nisam vidio obadva kotaca . Okrenem se još jednom lijevo i desno , pa još jednom , pa još par puta naginjuci se koliko sam god mogao . Nemamo jednog kotaca !- zaurlao sam da se culo do dolje i pored buke motora .To sam ti vec prije deset minuta reko , najmirijim glasom koji sam ikad od njega cuo kaže on . Što sada? Kako dolje ? Mozak mi je zakuhao , ali nisam se mogao sjetiti niceg pametnog . Goriva je bilo još za sat vremena . Sleti negdje u ribnjak predlagao je moj “kamarad” . U vodu - ni mrtav, samo to ne . Odlucim sletjeti nekamo u grmlje , ali nek to bude što bliže kuci , da lakše pokupim ostatke letjelice . Pokušavao sam se sjetiti nekakvog grmlja , ali mi se ništa nije cinilo dovoljno dobro . Vec je i gorivo bilo polako pri kraju , kad me kolega opet po ramenu i kaže : slijeci normalno , ja cu to riješiti . Kako ? Ustvari je kotac cijelo vrijeme bio s nama , jer je ostao visiti . Problem je nastao zato što je puknuo amortizer . Slijetanje je licilo na film . Moj se kolega izvukao sa zadnjeg sjedišta , nogama se nekako uhvatio oko sjedala i naglavacke okrenuo prema dolje . Rukama je dohvatio kotac i namjestio ga je nazad na svoje mjesto držeci ga rukama da ne ispadne .Prvo smo u zraku odradili probu , da bi onda zaista krenuli dolje . Što ako se kotac izmakne kod dodira zemlje ? Razbit cemo se , a on visi sa glavom nadolje .Nije bilo druge nego pokušati .Odradi to najbolje što znaš i brzo jer ne mogu dugo izdržati ovako ! - urlao je odozdo . Ovaj put bi mi dobro došlo da ima malo vjetra u nos , da nas malo uspori ali nije ga bilo . Sletjeli smo savršeno dobro . Dodir nisam ni  osjetio - komentirao je moj putnik . On je bio jedini sposoban za ovako nešto od svih koji su ikad samnom letjeli . Od onda više nisam letio bez sigurnosne sajle oko amortizera koja sprecava da kotac sa osovinom ispadne i ostane visiti prema dolje .

Terorist Al Quaide

Poklopilo se vremenski da smo probu dvokrilca radili taman par dana prije dolaska Georga Busha u Zagreb . Stavili smo na njega veliku crvenu zvijezdu , nek se vidi da je to Rus . Tih je dana 800 americkih  agenata i sva sila naših tražilo nekakve teroriste po Zagrebu i okolici , klasicnim  stilom , špijunažom medju ljudima . To su jako dobro iskoristili moji “ krvnici “,  koji iz fotelje potezom pera odlucuju o našim životim , zajedno sa  svojim “ poslušnicima” na terenu  . Kad su ih posjetili agenti , tražeci eventualne teroriste odlucili su mi smjestiti . Uspjeli su u potpunosti. Iskoristili su svoje veze u “administraciji” i napricali o meni nevjerojatne stvari .  Za tren oka sam se našao na popisu clanstva Al Quaide . Kako su u policiji progutali pricu da se spremam  sa  ruskim dvokrilcem na Busha , kako uopce mogu funkcionirati ovakve “igrice” , jednostavno ne mogu shvatiti , medjutim “ antiteroristicka postrojba “ izašla je na  teren. U gluho doba noci u dvorište mi ulijece policijski auto sa rotirkom , uz škripu guma , sve u stilu . Svi smo poskakali iz kreveta , a kad sam otvorio vrata “antiterorist” mi uvaljuje pod nos papir uredno službeno ovjeren . Lijepo sam procitao imena ljudi , koji su bili navedeni valjda kao informatori . Ti imaš namjeru napasti Busha - tvrdio je- znamo to iz pouzdanih izvora . Oni su uspjeli policiju uvjeriti da bih ga ja mogao valjda gadjati  cipelama, ali iz zraka . Tocno je da ga je moj mali gadjao cipelama na kompjuteru , skinuo je tu igricu sa interneta , ali nije valjda to razlog za ovoliku halabuku . Situcija je bila totalno tragikomicna . Gluho doba noci , rotirke , susjedi koji proviruju na prozore i moja familija koja uopce ne shvaca sto se dogadja . Rasprava sa “antiteroristom”(?)  je bila poprilicno naporna , on je uvijek u pravu . Prošao sam uz upozorenja da ne diram Georga i spominjanje “Guantanama” . Strah mi je ušao u kosti .  Još me i danas trnci prolaze  kad cujem tu rijec(?)  .Uznemiravanje moje familije po noci  necu im nikada oprostiti  .U životu se nikad nisam bojao neprijatelja , sada me je strah prijatelja . Stara narodna : što je više tvoj - više ga se boj pokazala se tocnom   .Vrijeme lagano sve briše , ostaju ožiljci .  Stari Georg je još živ i zdrav sada vec uredno u penziji .Onima koji su mi smjestili je bolje nego ikada , žilava je to vrsta ( otmi , prevari , ukradi ) . Balkan je ovo prijatelju , tu je sve moguce ako treba nekome napraviti zlo . l  lijepa naša Hrvatska ...... Mitraljeze nisam nikada namontirao na dvokrilca .. .(nisam ni imao namjeru ? ).

Bog je bio u Ludbregu

Apsolutno najveca avantura vezana uz letenje koju sam ikad doživio dogodila se je u Ludbregu 1994 god. , za vrijeme rata . Našao sam se tamo spletom okolnosti sa namjerom da nešto zaradim na taxiranju . Dogadjaje koji su mi se tamo dogodili vrlo sam rijetko spominjao zato jer mi nitko nije vjerovao , a ja još dan danas nemam nikakvo logicno objašnjenje za njih , osim jednog : ipak ima boga a on je taj dan bio u Ludbregu . Toga prekrasnog jesenskog dana u zraku mi je puklo krilo i rasparalo se po citavoj širini krila . Po svim pravilima trebao sam tamo poginuti ( još nisam zaboravio onaj trenutak kad sam podignuo glavu i vidio oblake iznad glave umjesto platna , kroz rupu širine oko 3,5 metra ) .  Ili možda ne , zato što mi se je to dogodilo baš tamo ,baš na tom mjestu .  To je mjesto oznaceno kao božje i tu po legendi nitko ne smije poginuti . To se dogodilo tocno ispred “ kapelice Hrvatskog sabora “, koja je izgrađena zbog zavjeta starog 350 godina .  Kako je i kada prica pocela . Nisam siguran da li objašnjenje za ono što se meni dogodilo treba tražiti u prošlosti i to unazad 350 godina , ali ja jednostavno nemam drugog objašnjenja . U ono je vrijeme u Evropi je harala kuga . Ondašnji Hrvatski sabor se je po legendi zavjetovao da ce na ovom mjestu izgraditi svetište , ako kuga poštedi ondašnje stanovništvo . Povijesne cinjenice pokazuje da baš u ovoj okolici nije bilo kuge i da je ta pošast nekako zaobišla okolicu Ludbrega i Koprivnice , sve do Ivanic grada . Kao znak zahvalnosti Hrvatski se je sabor zavjetovao izgraditi kapelicu . Baš na tom mjestu gdje kroz povijest nije nitko stradao od kuge i meni je puklo krilo . Niti meni nije bilo suđeno poginuti na ovome mjestu . Još bi nekako i objasnio da se  je sve dogodilo slucalno , da je to bilo sve . Tog dana , a to je bilo baš na dan otvorenja navedenog svetišta , kojom prilikom je pokojni kardinal Kuharic služio misu meni se događao niz apsolutno neobjašnjivih situacija . Niti jednu si ne mogu nikakvom logikom objasniti . Npr. jedna od situacija se dogodila baš za vrijeme služenja mise koja je ovom prilikom potrajala satima . U pocetku mi je namjera bila pricekati dok završi “ službeni dio “ a onda sam postao previše nestrpljiv . U ono ratno vrijeme vec sam do podneva dobio nekoliko mojih mjesecnih placa a da nisam odradio niti jedan let . Kreni , kreni ... govorili su mi oni koji su tog casa željeli biti u zraku a i platili su mi . Vec su skoro tri sata prošla od pocetka mise , više nisam mogao podnositi nagovaranja sa strane i krenuo sam . Bio sam svjestan toga da ce brujanje motora smetati mnogima , ali ipak sam se dao nagovoriti . Odmah nakon polijetanja maknuo sam se u malo stranu , tj . pokušao sam izbjeci baš ovaj teren a onda je motor poceo štucati . Jedva sam nekako uspio sletjeti . Tada sam se našao u situciji da sam uredno mogao poludjeti , misa je još trajala , masa ljudi je navaljivala na mene da bi letjeli a motor je poceo zatajivati . Ne sada , samo ne sada ... mozak mi je zablokirao , dok sam pokušavao shvatiti u cemu bi mogao biti problem . Poskidao sam svjecice , fergazer , odspojio sam svu elektroinstalaciju i dovode goriva tj., pregledao sam sve što sam tog casa mogao dok je misa još trajala . Kad je motor konacno nekako upalio ponovo sam poletio . Još nisam popeo niti 50 metara kad je motor  poceo prekidati . Opet sam jedva uspio sletjeti . Sad sam bio dotucen , više nisam jednostavno imao nikakve ideje o cemu bi se moglo raditi . bespomocno sam sjeo pokraj zmaja. Odlucio sam ljudima vratiti novce i odustati od daljnih pokušaja , taman kad se služba božja približavala kraju . Taman kad je konacno letenje trebalo poceti . Budem još malo pricekao , onda krecem u demontažu i idem kuci . Sjedio sam kraj zmaja i slušao završetak mise . Na samom kraju ide ono :” idite u miru “ . Koliko god sam to u zadnja tri sata željno ocekivao u ovom trenutku to mi je bilo potpuno svejedno . Do mene je jedva dopiralo kako masa ljudi pjesmom odgovara “ bogu hvalaa..” , onako demoraliziran i razocaran nisam uopce mogao pratiti dogadjanja oko mene . U mozgu mi je vrijalo ,” ... zašto nece, zašto nece... “ . Ja u svojem životu sigurno necu nikada zaboraviti ono zadnje “ a..” , koje je oznacilo da je božja sluzba gotova . To zadnje “a..” bilo je znak da ja mogu poceti svoje . To zadnje “ a..” nekako je zazvucalo u mojim ušima kao zvuk koji je neko jako pojacao . U tom trenutku kao da je netko upalio svjetla . Kako god to nekome zvucalo , što god netko mislio o tome , uglavnom , baš u tom trenutku meni je savršeno jasno postalo zbog cega , motor nije htio . Sigurno sam zadnjih 4 - 5 minuta sjedio sa strane sa pogledom na motor bez ideje , pokušavajuci smisliti neko rješenje . Baš u tom trenutku vidio sam da nije vracen cok . Sada je 2011 godina , a ja ne pamtim da mi se je ikada prije ili poslije dogodilo da zaboravim vratiti cok . Da li je moguce da sam bio pod tolikim stresom da citavo ono vrijeme nisam vidio tako jednostavnu stvar ? Da li je moguce da sam to vidio baš u trenutku završetka službe božje ? Da li je moguce da mi se isti slucaj nije dogodio nikad prije i nikad poslije . Nikada si to nisam objasnio . Motor je tog dana besprijekorno odradio sve što se tražilo od njega , a onda sam opet napravio nešto što nisam smio . U meni je proradila nekakva taština , nešto ... niti sam neznam . Propeo sam stroj punim gasom najviše što se moglo , onda sam u položaju kad je motor bio negdje odozdo gas oduzeo i oborio ga na stranu opet koliko je to god bilo najviše moguce . “ Potonuo “ je jako jako , a onda sam ga naglo uspravio i krilo je puklo . Pojavila se rupa od lijeve do desne strane po cijeloj širini krila . Taj dan izgleda nije bio bio moj red , valjda je za mene upisan neki drugi datum . Kad bi ova dva slucaja bili sve za taj dan , još bi to mogao objasniti spletom subjektivnih i objektivnih okolnosti , ali ne ... Dogodio se je meni taj dan cijeli niz situacija koje nikako nisam mogao objasniti , ove dvije su mi ostale jako urezane u sjecanje . Jedino moguce objašnjenje za mene je to da je bog taj dan sigurno bio u Ludbregu .

Kalnik - jezero

Nezaboravnu letacku epizodu , koju volim prepricavati doživio sam na jezeru ispod Kalnika . Tog dana je pao dogovor da se ide na Kalnik isprobati krilo za slobodno letenje koje sam pred neki dan dovukao iz Njemacke . Nabrzinu smo nabacali opremu u auto i vec smo za nekih sat i pol pentrali po onim strminama sa južne strane . Nakon kratkog veranja dovukli smo krilo na vrh i krenuli ga sklopiti . Nije bilo nikakvog problema , a onda je trebalo  gurtne od sjedalice pricvrstiti za krilo . Taj zahvat je odradio kolega , sjecam se da je cijelo vrijeme gunđao kako sve mora biti 100 posto sigurno pa je onaj karabinjer koji to sve drži zajedno pritegnuo kliještima , za svaki slucaj . Malo sam skupljao hrabrost a onda sam se iz sve snage zatrcao prema provaliji . Pritom sam strogo pazio da kut krila bude optimalan kako bi što prije “ uhvatio uzgon “ . Do ruba je bilo svega 3 - 4 metra , tako da nije bilo moguce odustati sa svim onim cudesima koje sam namontirao na leđa . Bacio sam se sa ruba i nakon sekundu ili dvije osjetio sam kako me gurtne pritežu što je znacilo da je sve u redu . Onda sam pokušao “ uloviti “ kakav stup , ali ništa se nije dogodilo , lagano sam gubio visinu i klizio prema dolje . Okrenuo sam prema prem livadama u smjeru jezera  . Nakon par minuta vec sam bio dolje , sve je završilo dobro  . Sada je trebalo demontirati krilo i sve spremiti za novu akciju ili za transport kuci . Trebalo je prvo odvrnuti onaj karabinjer na vrhu . Odustao sam brzo , nije jednostavno išlo jer ga je onaj moj sumnjicavac pritegnuo “ kako treba “. I što sada , sad imam problem . Pokušao sam smisliti rješenje držeci krilo na leđima . Mogu ja to neko vrijeme , ali njih nece biti sa vrha možda sat vremena , a to je malo previše . Mogao sam sve spustiti na zemlju i visiti na gurtnama pedalj iznad zemlje . Prestrašno , moram nešto smisliti . Mogao bih sa zmajem na leđima otici gore do sela i tražiti pomoc , ali što ce ljudi misliti kad me vide sa svim tim užasima , ne mogu tako po cesti . Vec sam postao poprilicno nervozan kad sam iznenada cuo da netko na jezeru koje je bilo svega stotinjak metara udaljeno pali agregat . Evo rješenja , pojavilo se samo od sebe . Moram otici do jezera tamo nekoga ima a livada je dovoljno široka da mogu bez problema hodati . Kad sam došao do jezera vidio sam kucicu koja je bila na otocicu na sredini a sa druge strane je netko nešto radio . Do kucice se je moglo nekakvim mosticem izgledao je cvrst i bez puno premišljanja sam krenuo prema sredini . Taman sam došao do sredine mosta kad je krilo zapelo za nekakvo grmlje a ja sam pritom izgubio ravnotežu i ...buc... , evo me u vodi . Nekako sam uspio okrenuti krilo tako da se je jedna strana zabila u vodu a ja sam se nogama uhvatio za rub mosta i tako sam visio u nevjerovatno glupom položaju . Jezero je bilo duboko oko dva metra ali mogao bih se bez problema utopiti ako ovako povezan skliznem u vodu . Grcevito sam se nogama držao za onaj rub .Postao sam svjestan novonastale situacije , sada se je moj problem pretvorio iz cista mira u borbu za život . Nije mi preostalo ništa drugo nego zvati upomoc , dok još imam vremena . ...Upomoc  ... upomoc..  poceo sam vikati u nadi da me netko cuje , netko je onaj agregat morao upaliti . Nakon koju sekundu iza ugla kucice pojavio se covjek sa jako cudnim izrazom lica . Stao je na drugom kraju staze i nije nikako mogao shvatiti što se dogadja . Krilo je bilo jednim krajem zabodeno u vodu dok je drugi kraj štršao visoko prema gore . Ja sam bio u nekakvom ležecem položaju s jedne strane držeci se nogama za rub mosta a drugim za krilo koje je bilo u vodi . Poceo sam se derati da cu se utopiti ako me brzo ne odveže . Covjek je još poprilicno dugo stajao , dok se konacno nije pokrenuo .Vec sam poceo misliti da ga je” drapio infarkt “ dok je stajao raširenih ruku sa onakvim izrazom lica , otvorenih usta , preokrenutih ociju . Nekako me je uspio osloboditi . Nikako nije mogao shvatiti odakle sam se ja pojavio u jezeru sa onim cudesima na sebi . Teškom mukom uz gemište nekako smo razriješili i ovu tajnu . Onoga mojega pomagaca spomenuo sam taj dan bezbroj puta u ne baš lijepom kontekstu . Nije za javnost .

Mene moraš “ voziti “

Fešte kod mojeg “ šogija ” nadaleko su poznate . Svake godine 29.lipnja u najljepše doba godine za letenje u sv. Petru bude masa naroda .Poziv na ovakvu proslavu teško je odbiti , tako sam taj dan sa svojim strojem sletio u obližnju livadu . Dok trepneš evo publike , pojavili su se odnikuda . Zacas je pao dogovor da prevezem nekoga . Ne znam tocno koga sam sve “ povezao “ , ali jednog cu putnika pamtiti  . Došao je do mene i inzistirao da ga moram povesti u visine .Odmah mi je napomenuo da se užasno boji visine i da ima slabo srce uz još nekoliko bolesti od kojih može svakog trenutka umrijeti . Tražio je da ga prevezem savršeno mirno bez trzanja i sl . jer nezna kako ce podnijeti situaciju u zraku a želio bi još za života bar jedanput poletjeti . Kasnije sam saznao da je život proveo u zatvoru jer je ubio svoju djevojku u mlađim danima. Sada je bio vec star i želio je bar malo od života .  Nisam uopce bio zainteresiran za  njegov prijedlog , ali nekako sam pristao i poletjeli smo . - Pazi kako izvodiš zaokret da ne umrem -  vikao je zraku da su ga culi u trecem selu . Okrenuo sam se i prestravio , u usta je nagurao hrpu novaca . Kasnije mi je objasnio da se bojao da ne poispadaju . Odlucio sam odmah se vratiti , ali je poceo vrištati da ga moram prevesti iznad kuce jer ce inace skociti iz zmaja . Što mi je ovo trebalo , najradije bih sam sebe istukao , još cu i sam završiti u zatvoru zbog ovoga , samo da se nešto ne dogodi . I naravno , dogodilo se je . Inzistirao je covjek da ga po svaku cijenu moram prevesti iznad njegove kuce . Sve bi bilo dobro da sam imao goriva , ali nisam zbog mojeg šogija koji je izgleda nestao . Vec je pred dva sata otišao sa kanistrima na pumpu . Naravno kuca je bila u cetvrtom selu , poprilicno daleko . Polako mi je rastao tlak , postajao sam sve nervozniji , pogotovo jer mi je ovaj odostraga svako malo napominjao da bi mu moglo otkazati srce . Kako sam se dao uvaliti u ovo . Nisam uopce shvatio koja je njegova kuca kad je rekao da ima crveni krov . Ama baš sve kuce su imale crveni krov . Kasnije me je pohvalio da sam taman iznad njegove kuce nadletio . Kako bilo , nakon beskonacno puno vremena dreknuo je odozada - možemo polako nazad - pazi samo na zaokrete . Taman sam poceo nadlijetati šumu koja mi se našla na putu , kad je stao motor . Kud sada još i ovo . Jedina šansa da ne završim u granju bila je da se oštro okrenem unazad i da nekako pokušam dohvatiti livade koje su taman ostale iza mene . Okrenuo sam se na mjestu sa najošrijim zaokretom koji sam mogao izveti . Rub šume sam doslovno polizao da bi se našao iznad nekakve livade   Povukao sam trokut k sebi da naberem malo brzine jer sam vec bio na rubu stallinga . Livada ispod mene je bila ravna katastrofi , puna kanala i rupa i još zakošena . Gotovo je , ovdje cu se razbiti , nemoguce je sletjeti . Izbora nisam imao , usporio sam ga koliko je to god bilo moguce i sa najmanjom brzinom sam dotaknuo tlo . Poskakivanje se neda opisati , zapravo mi uopce nije jasno kako se nisam razbio . Kad se sve smririlo , ostao sam sjediti na prvom sjedalu , nisam mogao ni razmišljati . Stres zbog svega je bio preveliki morao sam malo na miru otpuhnuti , a onda mi je sinulo da nisam sam . U cijeloj zbrci zaboravio sam na putnika radi kojeg sam morao paziti na svaki pokret . Sledio sam se i nisam se usudio okrenuti . Tog mi je casa svasta prošlo kroz glavu . Ovaj iza je garantirano umro ,ovo je za njega sigurno bilo previše jer cak i ja sam ne mogu doci k sebi . Polako sam se okrenuo ne vjerujuci da je ovaj iza mene više živ . A onda još jedan šok . Mrtav hladan , savršeno mirnim glasom potapša me po ramenu i pita : što je stari , jel možda kakav problem .  Iskobeljao se je sa zadnjeg sjedala , pogledao rezervoar zakljucio da nema goriva i nekuda otišao . Ja sam još u šoku sjedio na prvom sjedalu kad se je ovaj vratio sa kanistarom punim goriva . - Što se ceka idemo dalje - bez i najmanje uzbuđenja u glasu sam je pripravio mješavinu i usuo gorivo . Polako sam se vracao u stvarnost . Ispalo je da ova situacija šokirala mene a on je došao “ k sebi “ . Hladnokrvnijeg covjeka u zivotu nisam vidio . Njega izgleda situacije opasne po život cine normalnim , dok sam ja od stresa “skoro umro “. Kad smo opet sletjeli na polaznu tocku svima je izgledalo isto kao i prije . Jedina je razlika je bila u tome što je ovaj covjek postao skroz normalan , a ja skroz lud .

Cacek

Bilo je to davno , davno . Još su postojala mjesta gdje zmajevi još nisu  bili a ljudi ih nikada nisu vidjeli . U ono vrijeme svega nas nekolicina smo se bavili “ zmajarenjem “ . To je bilo doba kad sam u letenju bio najaktivniji , nije me trebalo nagovarati na akciju , samo ako je bilo u pitanju letenje . Otrprve sam prihvatio poziv da posjetim Sv.Petar Cvrstec , mjesto izmedju Križevca i Bjelovara . Prije nego što sam sletio na obližnju livadu , napravio sam krug oko jedine birtije u tom mjestu . Dolje me je vec cekala ekipa i uskoro smo se svi našli u njoj . Kad tamo ... Cacek ... covjek koji je živio preko puta i vrijeme je uglavnom provodio ovdje . On je na sav glas tumacio nekim gostima da je maloprije iznad krova preletio nekakav avion i da je 100 posto sletio u livadu iza kuca . Kleo se je da je istina a ovi mu nisu vjerovali , šta sve nebude ova stara pijanica izmislio . Naravno da su ovi moji iskoristili situaciju i zacas napravili nevidjenu zafrkanciju . Pao je dogovor bez mojeg sudjelovanja da ce se taj Cacek ( tako su ga nekako zvali ) provozati zrakom ako plati rundu .Razvoj događaja je bio zapravo prava klasika , dramaturgija je postala maksimalna , uzbuđenje na vrhuncu  . Cacek se mora provozati “ avionom “ , prvoklasni doživljaj za malo mjesto .  Ja sam naravno pristao i uskoro se je taj Cacek našao na zadnjem sjedalu mojeg leteceg stroja .Vijest se brzo proširila tako da promatraca nije falilo , ne znam samo odakle su se pojavili u onolikom broju . Trebao je to biti najobicniji let , ali ... Uvijek se u zadnji cas odnekud mora nešto “ zakomplicirati “ . Zapravo kad smo krenuli nije se cinilo da bi problem moglo biti slijetanje u livadu iza Cacekove kuce , ali to je bio uvjet na kojem je on inzistirao . Covjek je doslovno izgarao od želje da ga njegova žena vidi da je on letio , po svaku cijenu sam ga morao “ iskrcati “ baš ispod njegovog vrta . U pocetku to nije izgledalo kao nekakav problem , a onda je ispalo da je ta livada na koju sam morao sletjeti puno kraca nego sam pretpostavljao . Na njenom kraju nalazila se vrtna ograda  napravljena od nekakvog šiblja . Nakon 3 - 4 kruga ipak sam odlucio sletjeti .  Kad sam krenuo dolje više nisam mogao odustati , jer se ispred mene nalazila kuca . Morao sam odraditi slijetanje . Sve bi bilo dobro da nije u tom casu bilo malo leđnog vjetra , taman toliko da niti sa oštrim kocenjem nisam uspio stati prije ograde . Falilo mi je otprilike pola metra , taman za dužinu prednjeg kotaca koji se je nakon zaustavljanja našao sa druge strane ograde . Udarac se nije niti osjetio jer je u pitanju bilo suho šiblje .Situacija nakon slijetanja i slijed dogadjaja ostat ce mi sigurno u sjecanju do kraja života . Da sam htio izrežirati ovakvu scenu za film sigurno to ne bi uspio , jer je situacija bila stvarna , živa , neodglumljena .Šteta što nisam imao kameru , to bi bila snimka života .  Što se je zapravo događalo  ? Nastala situacija je bila smiješna . Moj Cacek je toliko uživao u letenju da je ostao sjediti na zadnjem sjedalu i sklapao ruke ponavljajuci jednu te istu recenicu : “ kak je ovo “ ljepo “ , kak je ovo “ ljepo “ . Ja sam bio ljut ko ris , prekoracio sam ogradu i kleknuo uz prvu vilicu da vidim ima li kakve štete . Nisam uopce obracao pažnju na viku i dreku koju je digla žena od mojega Caceka . Ona je jadna radila nešto u dvorištu kad smo mi iznenada” završili “u ogradi . Pocela je iz sveg glasa vrištati “ ljudi , ljudi , pomagajte , avion je pao u moj vrt “ . Pridružila se je toj dreci i njezina susjeda , pa su njih dvije uz silnu dreku potrcale prema mojem letecem stroju . Ja sam samo krajickom oka primijetio dvije seoske babe u gumenim cizmama i dugackim suknjama sa rupcima na glavi , kako se spuštaju nizbrdo . Dogodilo se da sam ja taman prekoracio ogradu a njih dvije su prošle kroz nekakvu rupu tako da mene nisu primijetile a onda je naštao šok , ali kakav ... Na letecoj mašini ostao je sjediti moj Cacek još uvijek ponavljajuci kao pokvareni gramofon : “ kak je ovo ljepo , kak je ovo ljepo “ . Njegova jadna žena je tog casa mogla zamisliti sve,  samo ne to da ce tu vidjeti svojeg Caceka , koji nikad u životu nije niti spomenuo letenje . Zaustavila se na metar od njega i onda zanijemila . Na letecem stroju je opazila njega , svojega  Caceka. Oci su joj se raširile , razrogacile , otvorenih usta je gledala u svojega muža ne vjerujuci onomu što vidi . Okamenila se dok je ovaj i dalje ponavljao jedno te isto . Jedno je vrijeme tako nepokretno stajala i buljila u njega . Onda ga je pocela pipkati , s jedne strane pa s druge . “ Caco moj , pa jel si to ti , jesi li ti to moj Caco “.. te je rijeci izgovarala dok je u krug hodala oko mojeg zmaja . Više nije bilo dreke , ovo sam jedva cuo .  “ Pa što ti radiš ovdje ,pa jesi li stvarno ti doletio ” z avionom” na naš vrt “...? Ta i takva pitanja je postavljala svojem mužu pipkajuci ga sa svih strana . Izraz njezinog lica ne da se opisati jer za to sigurno  ne postoje rijeci .Nikako nije mogla povjerovati da je to njezin muž , isti onaj koji je maloprije otišao u birtiju . Da sam uspio snimiti izraz njezinog lica sigurno bito bila snimka života . Dobro da je sve prošlo bez infarkta .

Avio oprema - kompas od 20 kn.-

Daruvar je ipak preko 60 km zracne linije od Vrbovca a to je vec “ ozbiljan prelet “ za koji treba imati navigacijsku opremu na letjelici , a ja nisam imao cak niti kompas . Potrefilo se da je taman tog dana bio sajam u Vrbovcu na koji sam svratio prije tog povijesnog leta . Kad tamo na nekavom štandu opazim ni manje ni više nego kompas , baš ono što mi ovog casa treba . Istina je da sam ga našao medju igrackama , ali nije me to previše brinulo . Cak mi je i cijena odgovarala , samo 20 kuna . Zacas ga pricvrstim na moju dotada praznu instrument tablu i evo me vec na putu za Daruvar . Lijepo sam pratio kurs i sve je bilo u redu , tako da sam se za nekih sat vremena našao na cilju . Nije bilo nikakvih problema , ali nakon nekog vremena je trebalo i natrag . Polako mi je postalo jasno da sam se zadržao “ malo “ predugo jer je se sunce vec spustilo . Nabrzinu se pozdravljam i krecem . Kurs po kojem moram letjeti odredio sam vec prije , a u ovoj situaciji kad se vec ne vide nikakvi orijentiri kompas ce mi bas dobro doci . Sva sreca da sam ga kupio u zadnji cas . Krenuo sam , ispod mene se je vec sve pretvorilo u jednolicno sivilo a zapaljena svjetla nisu mi ništa znacila jer ionako ne poznam teren . Samo su me dodatno zbunjivala ta silna svjetla kojih je najedanput bilo malo previše . Nikako se nisam mogao sjetiti tih silnih sela , koja sam preletio u dolasku . Sjecam se da sam stalno letio iznad nekakvih livada i pašnjaka . Provjeravao sam kurs koji je pokazao da sam na dobrom putu pa se nemam što brinuti . Onda sam buljeci u tamu koja se je naglo spustila razaznao da letim iznad šume . I nje se baš nisam mogao sjetiti , iako sam ovu relaciju preletio pred svega par sati . Vrijeme je prolazilo a ispod mene je stalno bila nekakva šuma , toliko sam mogao vidjeti . Polako sam shvatio da nešto nije u redu i da zapravo uopce neznam u kojem smjeru letim . Prošlo je otprilike 15-tak minuta a još nisam preletio onu šumurdu , za koju sam sada potpuno siguran da je nije bilo na putu kad sam dolazio . Dakle nalazim se na potpuno nepoznatom terenu i to još po mrklom mraku . Sada bi vec morao vidjeti Bjelovarska svjetla , ipak je to grad koji se mora u noci prepoznati , a onda sam na poznatom terenu i mogu odrediti smjer leta po svjetlima . Ali od Bjelovara nije bilo niti B , samo ona prokleta šumetina , kojoj izgleda nema kraja . Provjerio sam ponovo kurs i taj je bio u redu . U ovoj situaciji moram vjerovati kompasu jer nemam ništa drugo po cemu bih se mogao orjentirati . A onda u mrklom mraku opazim dimnjak , ali ne bilo kakav . Ovaj je bio ogroman , najviši kojeg sam u životu vidio . Na vrhu je bio lijepo obilježen crvenim svjetlima i to je bilo dobro jer sam se našao u neposrednoj blizini tako da sam cak mogao i zapeti za njega da nije bilo tih svjetala . Mozak mi je prokljucao , pokušao sam se sjetiti gdje bi se mogao nalaziti ovakav dimnjak , a onda mi je sinulo . Kutina ... ovo je Kutina!. Jedino tamo ima ovakav dimnjak . Gotovo iste sekunde sam shvatio da ona svjetla koja jure po gotovo ravnoj crti su zapravo svjetla od automobila koji se krecu po autoputu . Više nema ni najmanje sumnje , ja sam u Kutini . Odmah sam okrenuo u smjeru jurecih svjetala , ako pratim autoput sigurno cu doletjeti do Ivanic grada , a onda sam na poznatom terenu . Slijetanje u mrkli mrak moram zaboraviti , to mogu odraditi samo na terenu koji savršeno dobro poznam  . Ništa mi drugo ne preostaje nego produžiti prema zapadu , da se nekako docepam terena na koji mogu sletjeti . Više nisam siguran da li cu imati dovoljno goriva , jer sam sada dalje od Vrbovca nego što sam bio u Daruvaru . Shvatio sam da sam do sada letio ravno na jug i da se je moj kompas od 20.- kn od vibracija pomaknuo za dvije crtice . Toliko o jeftinim kompasima , cijena u redu - funkcionalnost upitna . Moram zaboraviti na kompas i nastaviti u smjeru onih svjetala koja se krecu . Ta sam svjetla pratio jer mi je teren ispod i u mrklom mraku  opet postao nepoznat   , sve dok nisam opazio poznatu vatru u Ivanic gradu . Malo desno je Vrbovec , tu nema sumnje . Ako bude goriva sletjet cu na svoju livadu i evo me kod kuce . Još je trebalo preletjeti onu šumu izmedju Kloštar Ivanica i Poljanskog Luga . Malo me je stezalo oko srca dok sam izdaleka ciljao na dobro poznata svjetla , ali na srecu motor je uredno odradio svoj zadatak . Kad sam krenuo dolje , vec sam se osjecao puno bolje . Mrkli mrak nije mi smetao za slijetanje , povucem trokut i kad osjetim da je naglo zahladilo to je siguran znak da sam na visini od 3 - 4 metra . Tada guram trokut od sebe i cekam sekundu dvije . Osjetim podrhtavanje , znaci dolje sam . Za danas je bilo dovoljno uzbuđenja ,  još samo da naguram stroj u hangar . Onaj kompas je “ nestao “ onog trenutka kad sam ugasio motor . Nikad više nisam niti pogledao bilo kakav instrument od 20.- kn , a kamoli da bih ga namontirao na letjelicu .

Ruta : Jelacic plac - Crnomerec

Bilo je to za vrijeme najžešceg rata . Sa 100.- DM place kakva je u to vrijeme bila , nije se moglo baš ništa . Dovoljno je bilo samo za goli život , a gorivo za letenje kupovalo se kao da je u pitanju motorna pila  .Rotaxa sam tek povremeno palio , samo toliko da vidim da li je u pogonskom stanju . U to vrijeme sam po noci sanjao pun rezervoar goriva  . Zamišljao sam kako ga ulijevam do vrha uz zvukove  “ klo ...klo...klo...” i racunao koliko bi se dugo moglo letjeti . Toliko sam se mogao uživiti u ovakav prizor da sam cak osjecao i miris benzina . A onda , taman u to najgore vrijeme  , pojavi se ponuda za vucu reklame . I uz ostalo dobio bih pun rezervoar goriva , za samo malo letenja iznad Zagreba  . Kako sam uopce mogao  odbiti  ovakvu ponudu .  Da je trebalo provuci reklamu i iznad Vukovara pristao bih . Ma provukao bi je i iznad linije fronte po dužini . Odmah sam odjurio do mojeg stroja da provjerim motor ,da nije možda od stajanja zablokirao . Prvo sam probao okrenuti propeler rukom . Kamen mi je pao sa srca kad se je pomaknuo , znaci motor se vrti .  U tanku se je još mogao osjetiti miris benzina . Tada se još nisu miješali dodaci metilnog alkohola u gorivo , pa je olovo puno duže zadržavalo njegova energetska svojstva . Uspio sam ga upaliti i akcija je mogla poceti . U dogovoreno vrijeme privezali smo nekakvu krpu za krilo , nije me cak niti zanimalo što piše .Krenuli smo nasipati gorivo . Onaj zvuk tocenja goriva , onaj miris , kakav je to prizor bio . Prvi put sam požalio što nemam veci tank . Onako usput na jedno uho sam slušao sugestiju da ako bi bilo moguce malo nadletim centar grada . Da , da .. na sve sam pristao samo da se leti . Uvjeti nisu bili idealni ali ipak sam krenuo . Zagreb je najsigurnije nadletjeti iznad Save ( ako se baš mora ) . Vrijeme potpunog rasula , ratnih strahota , razaranja i neimaštine , ništa se nece dogoditi ako iznad grada preleti motorni zmaj . Došuljao sam se iznad Save do TV doma i okrenuo prema Lisinskom . Livada ispod bila bi idealna za aerodrom , šteta što se ne koristi za ovakvu namjenu . Malo dalje se lijepo vidi Zrinjevac , i na njega bih bez problema mogao sletjeti . Te zelene površine kojih Zagreb ima ulijevaju mi osjecaj sigurnosti . U slucaju otkaza motora mogu racunati na normalno slijetanje . Polako sam se približio centru a da nisam o tome niti razmišljao a onda sam donio odluku da ipak nadletim strogi centar . Tko zna da li cu ikad više biti u prilici da to odradim . U samom centru zgrade su nacickane jedna na drugu i slijetanje u samom centru bi bilo problem , osim na samom Jelacic placu . I to mogu odraditi ako zatreba . Ipak taj Zagreb i nije tako opasan kako se cini na prvi pogled , a moram barem ovaj put vjerovati motoru . Pa nece valjda baš sada stati . Ma vjerovat cu motoru , ovakav prizor je neponovljiv i moram to iskoristiti . Spustio sam se nisko iznad Jelacic placa i napravio 3 - 4 kruga , doslovno ljudima iznad glave . Onda sam krenuo Ilicom iznad tramvajskih žica . Morao sam paziti da izmedju zgrada nisu babe razapele kakvo uže za veš . Na otkaz motora naravno uopce nisam niti pomislio , bilo bi to previše za percipirati u tom casu  . Trebalo je pratiti krivudavu tramvajsku prugu i paziti da krilom ne zapnem kakvu reklamu ili antenu . Ilica je taman toliko široka da mogu motornim zmajem između zgrada , ali valja biti itekako precizan . I najmanja greška u procjeni prostora bila bi preskupa za mene . Polako sam se približio Crnomercu , tramvajskih žica više nema i teren više ne izgleda onako opasno . Na relaciji prema Jankomiru mogao bih cak i sletjeti za silu ako zatreba . Nije zatrebalo . Preletio sam od centra pa sve tamo do Jankomira na visini od 20-tak m iznad asfalta . Odradio sam to . U Jankomiru sam povecao visinu na otprilike 200 m i drugom rutom , ovaj put skoro potpuno sigurnom vratio sam se kuci . Tehnickih problema na srecu nije bilo .

Vrbovec - Vir , avionom  dva dana

Kad krene prica o letenju za Vir , neizbježno mi postavljaju pitanje : koliko mi je vremena trebalo za preletjeti ovu relaciju . Još i danas moj odgovor izaziva nevjericu i smijeh . Kako je to moguce da avionu treba dva dana , kad auto istu relaciju prelazi za dva sata , kakav je to avion . Ej da nije bilo Velebita i ja bih stigao za dva sata . Kad sam vec zapeo u Udbini prvi dan , nije mi ništa drugo preostalo nego prenociti i sacekati jutro , kad ce se Jugo malo smiriti . Ranom zorom još nema vjetra a problemi na Velebitu pocinju oko 10 sati kad se na vrhu Velebita pocinju pojavljivati oblacici koji kroz sat dva naprave bijelu“ kapu” na planini   . To mi je objašnjavao ribar koji živi na Viru . “ Kad vidiš da Velebit ima kapu , bježi što prije i što dalje “- govorio mi je - samo nemoj pokušati preko u to vrijeme . Mogao sam dakle odraditi zamišljeno samo rano ujutro ili pred zalazak sunca . Ujutro sam se digao rano da me opet    Velebit ne strese , kad se samo sjetim što je bilo dan prije . Turbulencije na tom mjestu , a to je oko Vaganskog vrha , su posebno opake iz razloga što se teren sa 1600 m visine spušta do razine mora u duljini od nekih samo 5 - 6 km . To nekakvoj masi zraka koji se giba predstavlja prepreku skoro istu kao da je u pitanju zid . Zato je baš tamo tako velika razlika u klimi na tako maloj relaciji . Zato se na tome mjestu gine i zato je ovo mjesto bilo smrtonosno za mnoge pilote . Prilikom pogibije cetvorice nasih iskusnih pilota , gospodin Šimanovic koji je autor knjige metodika letenja , je najljepše opisao ovo “ ukleto mjesto za pilote “ . Velebit nema tajnu vec samo snagu prirode koju treba poštivati.  Nije Velebit neprijatelj pilotima , nego ga valja poštivati . Kad on “ metne “ kapu na glavu ne idi preko njega sa malim sportskim avionom , pogotovo ne na maloj visini . Sada sam i ja to dobro znao iz prve ruke i odlucio sam preci preko rano u zoru . Naravno , opet se je pojavila situacija radi koje sam morao odgoditi polijetanje tako da sam krenuo dosta kasno , valjda je meni sudjeno da sve mora biti najteže moguce . Još sam uspio naci i putnika od stotinjak kila . Kad smo konacno oko pola deset poletjeli još je vrh Velebita bio potpuno cist bez ijednog oblacka . Trebalo nam je oko pola sata da popnemo na 2500 m i pocnemo prelaz na drugu stranu .Vec se je iz Lickog polja lijepo vidjelo more , otok Vir i “ cešljevi “ Paga , baš tako izgleda njegov juzni dio , kao cesalj ( taj izraz sam isto cuo od ribara ) . Taman smo poceli prelaziti preko vrha kad se je odnekud pojavio obacak nalik dimu od cigarete koji je netko otpuhnuo . Nisam na njega obracao paznju jer je izgledao bezopasno . Turbulencije nasrecu još nije bilo . Ugrubo sam ocjenio da nam treba otprilike pet minuta da zadjemo u podrucje ravnih kotara , a onda se pojavio i drugi “ dim od cigarete “ . Taj mi je dolazio u susret i nekako se potrefilo da sam ga zakvacio lijevim krilom . Mogao sam ga izbjeci da sam znao sto ce se dogoditi , ali stvarno mi nije izgledao niti malo opasan . A onda - tko je ugasio svjetla - udarac je bio tako jak ko da me je netko nokautirao . Iz ruke mi je ispala kamera tocno medju pedale , nasrecu nisu se zaglavile tako da sam mogao upravljati . Moj putnik koji je do tog casa pokazivao veliku hrabrost uhvatio se je sa obadvije ruke za onu cijev koja prolazi kroz kabinu i više ju nije puštao . Na sve sam bio spreman , ali da ce ovako opako izgledati bezazleni oblacic to nisam nikako mogao pretpostaviti . Da se vratim nazad do Udbine pomislio sam u jednom trenutku , ali vec smo bili na sredini , taman negdje iznad samog Vaganskog vrha . Idemo dalje , nisam se puno dvoumio vec sam mogao dobro vidjeti livade u Zadarskom zaledju . Ako zatreba ovdje se može sletjeti , uz malo srece kao i uvijek . Palicu sam gurnuo naprijed da dobijem brzinu i manje osjetim bacakanja kojih je naglo bilo sve više . Oduzeo sam poprilicno gasa i sa palicom gurnutom naprijed visina se je pocela smanjivati . Ali istovremeno smo i odmicali sve dalje od planine . Našli smo se iznad mora na relaciji paklenica Starigrad . Još je poprilicno bacalo , dok se nismo našli ponovo iznad kopna tj . iznad Ravnih Kotara , na visini 700 m . Tu je bacanje naglo prestalo i let je postao savršeno ugodan . Vir , Pag i Ravni Kotari bili su vidljivi ko na dlanu . Vrijeme je bilo prekrasno , niti traga onom zlu od jucer . To je bilo taman 10- km od Velebita što se slaže sa jednom procjenom koju sam procitao u knjizi “ Vjetrovi mora “ a u kojoj autor objašnjava djelovanje vjetra zbog utjecaja planine . Za ovo područje iznio je procjenu da turbulentno djelovanje ide u duljinu od nekih 10 pa sve do 40 km od planine u najekstremnijim slucajevima . Dakle kad sam odmaknuo nekih 10 km turbulencije su nestale i uopce ih više nije bilo . Slijetanje je prošlo u redu a nas dvojica u avionu smo otpuhnuli prije nego smo potankosti preživljenog pretresali uz hladno pivo . Ipak je bilo napeto , ne kao dan prije ali je uzbudjenja bilo sasvim dovoljno . I nek mi još netko kaže da je avionom doci na Vir samo tako jednostavno .

Letjeti sa Ivekom

Lagano mi je vec išlo na živce Ivekovo deranje odostraga - “ u lijevom plovku ima vode - potopili se budemo “ . Derao mi se uho ponavljajuci po neznam koji put dok smo “ rulali “ po Kupi sa namjerom da doplovimo do tocke sa koje cemo uzeti zalet za polijetanje . Trebali smo otploviti oko pola kilometra po rijeci i okrenuti se u vjetar , jer nam je iz te pozicije puhao tocno u nos . “Znam , znam “ odgovarao sam mu . On ce meni da je u plovku voda , ko da ja to ne vidim . Vec sam prije pola sata primijetio da lijevi plovak teško diže nos iz vode i da puno kasnije izglisira . Tog casa sam si postavio pitanje da li odustati od preleta za Sisak , a u kojem je Ivek znao za dobre cevape taman uz obalu Kupe . Voda u plovku je veliki problem , jer jako oteža upravljanje a ako je bude previše može letjelica postati potpuno neupravljiva . Medjutim u pitanju su bili cevapi a meni je krulilo u želucu , pa kako onda odustati od letenja . Postojala je realna opasnost da plovak kod punog gasa umjesto da izglisira iz vode uroni u vodu jer je nos plovka vec poprilicno “ orao “ po vodi i stvarao otpor kretanju . Ako bi otpor koji stvara plovak bio prevelik , zbog sile potiska ciji centar je dva metra iza i  na visini od metar i pol od vode , moglo bi doci do prevrtanja . Meni ovo ne bi bilo prvo kupanje sa motornim zmajem , ali ovaj put mi se nikako nije svidjala niti sama pomisao na to . Kupa je prelijepa rijeka puna zelenja i sl. , sve super osim kupanja sa letjelicom . A malo je i prehladna za ovo doba godine . Ne , ne , kupanje ne dolazi u obzir .Ivek je konacno utihnuo sa zadnje strane , valjda je shvatio da cu ipak barem pokušati poletjeti . Sada moram samo lagano dodavati gas , nikako ne odmah gurnuti rucicu do kraja . Rulanje je stoga potrajalo duže nego je trebalo a veliko je bilo i prskanje vode , puno vece od normalnog tako da smo se uredno smocili . Nakon sto sam dodao gas do kraja prskanje vode je postalo preveliko , culo se udaranje vode u propeler a onda se je samo prskanje naglo smanjilo što je bio znak da glisiramo . Sada bi vec mogli poletjeti ako bude moguce upravljati . Moram brzo procijeniti kolika je sila koja me vuce u lijevu stranu , jer ako se popnemo previše više se necu moci vratiti na rijeku . Sa obje ruke sam uhvatio desnu stranu stranu trokuta da si olakšam silu povlacenja . Debalans je bio toliki da sam skoro svom snagom trebao vuci trokut . Bio je to trenutak prije polijetanja , ja sam se potpuno skoncetrirao na polijetanje , jer sam ocekivao probleme na koje moram brzo reagirati . U tom casu do mene dopre Ivekov glas. Derao mi se na uho da ce on riješiti debalans .   Jedva sam ga cuo zbog buke motora . Uopce nisam shvatio što želi jer je letjelica krenula prema grmlju na lijevoj stranu . Taman smo poletjeli a ja sam koristio svu snagu da bi drzao letjelicu u pravcu rijeke . Sada moram u par sekundi odluciti što dalje , dok još imam površinu za slijetanje ispod sebe . Grmlje na lijevoj strani je vec postalo neugodno blizu a onda je najedanput sila kojom sam vukao trokut smanjila . Sprava je pocela penjati i za cas je grmlje i okolno drvece bilo ispod nas . Ništa mi nije bilo jasno . Što se je dogodilo  ? Kud je nestala ona sila kojom sam kontrirao debalans ? Kako je moguce da ga više nema ? Onda opet cujem Ivekov glas hladan ko špricer : “ samo peri mogu ja ovako do Siska “ . Samo što je dopirao nekako sa desne strane . Okrenem se i imam što vidjeti . Ivek stoji sa strane na desnom plovku ko u tramvaju i drži se rukama za nešto gore . Ovaj put me je šokirao . On je shvatio problem i u trenutku polijetanja iskobeljao se je sa zadnjeg sjedala i prebacio se na desni plovak , cime je kompenzirao debalans . Reagirati na takav nacin u takvom trenutku je svakako zadivljujuce . Malo je ljudi koji bi uopce došli na ovakvu ideju .Treba pritom paziti da ne dodje do debalansa po visini , dakle ne smije stati niti malo naprijed ili unazad , samo strogo paralelno sa zadnjim sjedalom koje se nalazi u centru težišta . Zato ja volim letjeti sa Ivekom jer uvijek ima hladnu glavu i razmišlja vrlo logicno a odluke donosi trenutno . Do tada ja nisam niti znao da moj stroj ima stajace mjesto isto kao i tramvaj . Tako smo doletjeli do Siska i riješili one cevape . Ovo je samo dokaz da su ljudi sposobni poduzeti poprilicno nevjerovatne stvari kad im zakruli u želucu .

Nocno slijetanje na cestu

U životu sam uvijek kasnio , nikad nisam ništa napravio na vrijeme , a sve sam odradjivao u trku . Zakasnio sam cak i na svoje vjencanje i to zato jer sam morao završiti nekakav popravak na kamionu . Sada mi je sva familija bila kod “ šogija “ a obecao sam da cu doci za dana . Ne sjecam se više razloga zbog kojeg me je ulovio mrak još u Vrbovcu a trebao sam vec biti u Sv.Petru ¸koji je odavde 35 km zrakom . Krenuo sam na juriš , moram nekako sletjeti dok se još bar malo vidi . Nije to neka relacija za prelet ali iscurilo mi je vrijeme . Treba mi nekih pola sata za ovaj let valjda se bude još toliko vidjelo da nadjem onu livadu ispod sela na koju sam vec slijetao . Mrak se je medjutim poceo  prenaglo spuštati , na nebu se nije pojavila nijedna zvijezda , od mjeseca ni traga . Zašto baš ova noc mora biti “mracna ko u rogu “ ? Približavao sam se cilju a onu moju livadu mogao sam samo otprilike odrediti . Ovo nije moj teren , a u ovakvim uvjetima moram savršeno dobro poznati konfiguraciju . Fuj , kakav mrak , da sam tražio ovako mrklu noc sigurno je ne bih našao . Nasrecu bilo je savršeno mirno .  Orijentacija nije bila problem jer je crkva bila uredno osvijetljena i vidio sam ju još od samog polaska . Zaselak u koji sam trebao sletjeti nalazio se oko 2 km lijevo od crkve iz smjera od kud sam dolazio . Taman kad sam prelijetao cestu i poceo oduzimati gas radi prilaza livadi koja je bila 200-tinjak m dalje skoro u paraleli , pojavila su se svjetla od nekakvog vozila koje se nije prebrzo kretalo  . Na tom dijelu ceste je bio ravni dio od 300 - 400 metara , taman za slijetanje . U trenutku sam donio odluku da sletim ispred ovih svjetala , jer sam ocjenio da se krecu sporije od mene . Napravio sam krug da se nadjem iznad i krenem na slijetanje ispred vozila na cestu koja se dobro vidjela od svjetala . Uspio sam u zadnji cas vidjeti da su to svjetla od kamiona . Valjda ce vozac shvatiti da mora prikociti kad mene vidi na cesti . Tako je i bilo . Slijetanje sam odradio školski besprijekorno . Dodir sa cestom sam odradio na svega 30 - 40 m ispred kamiona , zato jer se je na tom dijelu najbolje mogla vidjeti . Zarulao sam  i poceo lagano kociti . Na prvom proširenju sam skrenuo i stao . Kamion se je takodjer zaustavio , vozac se je smijao iz sveg glasa . Bio mi je to dobar prijatelj .  “Jesi me baš dobro uplašio , onako iznenada banuti pred kamion . Pomislio sam prvo da je nekakva pticurina a kad sam shvatio da je pitanju motorni zmaj , bilo mi je jasno da si to ti , jer nitko drugi ne bi ovo radio na cesti i još po mrkloj noci “. Zahvalio sam mu se na logistici , a onda smo uzbudjenja zamijenili malom veselicom .

Nocu na jezero

Polako mi je do svijesti dolazilo da je odluka o preletu bila velika pogreška . Iz minute u minutu problemi su bili sve veci .Približavala se noc a ja sam stajao na mjestu , nikako da odmaknem od Dugog sela , kao da me je netko drži ovdje gore . Vec dobrih 15-tak minuta ispod sebe vidim jedno te isto a brzinomjer stalno pokazuje 110 km/h . Do Zagreba sam nekako dogurao , u pocetku nije bilo niti daška vjetra i Vukomericke gorice su brzo ostale iza mene . A onda je pocelo . Rafalni udari su postajali sve jaci kako sam prolazio relaciju grada . U Dugom selu je postala ludnica od rafalnih udara vjetra . Pitam se kako je uopce moguce da na relaciji od 50 km bude takova razlika u vremenskoj situaciji , od savršeno mirne Jamnice do ovakve grozote ovdje . Smjer vjetra je bio tocno u nos i jako me usporavao . Trebao sam vec davno preletjeti Kalnik i možda vec sletjeti na Dravu da nije bilo ovoga . Ovaj teren poznam savršeno dobro i znam udaljenosti od tocke do tocke . Ugrubo sam izracunao da je jacina vjetra oko 20 m/s . Imao sam jaki osjecaj da bih pjesice mogao brže napredovati . Nakon beskonacno puno vremena nekako sam se približio Vrbovcu . Na svojem sam terenu i poceo sam ozbiljno razmišljati o slijetanju . Poceo sam kalkulirati što bi bilo bolje . Da je sve normalno trebalo bi mi preko pola sata da završim let , ali nije bilo . Odlucio sam pokušati još naprijed , još se toliko vidi da možda odradim let po planu i spremim letjelicu na sigurno . Ovdje u Vrbovcu nemam mogucnost da ga spremim u hangar . Ako ne bude išlo okrecem se i vjetar ce mi biti u leđa pa mogu za par minuta biti na “ Zveki “ ili možda na jezeru Vukšinec . Ne pamtim da sam u životu letio ovako sporo , Kalnik je bio ispred mene ali nikako da mu se približim . Onda je najedanput Kalnik “ nestao “ , više ga nisam vidio . Po vjetrobranskom staklu pocele su udarati prve kapi . Krasno sada se je uz sve najgore moguce što me moglo zadesiti u zraku pojavilo još i ovo . Samo mi je kiša falila . Za par sekundi više nisam vidio niti prema dolje . Po staklu je tekla voda i više nisam vidio ama baš ništa . Dolje se je jedva naziralo nekakvo sivilo , ali je apsolutno nemoguce bilo razlikovati šumu od livade . Uletio sam u pravi pravcati prolom oblaka . Sada moram izvlaciti živu glavu . Jedino što sam mogao bilo je okrenuti se i sletjeti u Vrbovcu . Alternative više nije bilo , molim boga da nije prolom oblaka zahvatio i aerodromsku zonu . Imao sam srece , možda su prošle dvije ili tri minute kad se je izlijevanje smanjilo i opet sam vidio dolje . Znaci - izašao sam iz podrucja proloma . Nisam se izgubio a u daljini se je jako dobro vidjelo jezero u Vukšincu mjestu, pored Vrbovecke Dubrave . Velika svjetla ploha u mraku , baš zanimljivo . Vidjelo se uz ono malo svjetla tako dobro kao da je osvjetljeno . Vjetar se nije smirivao dok sam se brzo približavao Dubravi . Nisam dugo bio u dilemi gdje sletjeti , odlucio sam se za jezero koje je bilo ogromno i dobro se je vidjelo   . Treba po ovom vremenu sletjeti na aerodrom , a sa Corsariom još nisam slijetao na suho . Da li cu dobro spustiti kotace , hoce li se dobro uglaviti onaj osigurac . Nisam baš sada bio raspolozen za bilo kakve probe i odlucio sam se za jezero . Velika prednost je bila i u tome što sam si mogao poziciju za slijetanje odabrati tako da mi vjetar bude u nos . Nije bilo nikakav problem u prilazu i slijetanju . Sa onim vjetrom u nos i do kraja “ ispuhnutom “ brzinom dodir sa vodom se nije niti osjetio . Trebalo se je malo “ igrati” sa palicom u završnoj fazi slijetanja jer sam spravu spustio na visinu od otprilike jedan metar a onda sam tu visinu zadržao tako dugo dok nije potpuno izbubio brzinu . Rulanja po vodi nije niti bilo , samo je sjeo i gotovo . Gotovo . Kako to dobro zvuci ! Dolje sam sve je u komadu . Motor cijelo vrijeme nije niti štucnuo - svaka cast Rotaxu . Ovaj put motor je odradio svoje jer bi bez pogona u ovim uvjetima sigurno “završio karijeru “ . Baš sam se veselio da je sve dobro završilo . Ali jao , za veselje je bilo malo prerano . Treba sada negdje privezati avion i pojavili su se novi problemi . Ovo je sada bio brod sa krilima koja mi sada smetaju . Naravno , odlucio sam pristati na najgore moguce mjesto , ali tog casa se to nije vidjelo . Bio je to plicak pun kamenja tako da smo drugo jutro pronašli oštecenja na trupu. “ Parkirao “ sam na krivoj strani tako da je avion bio puno više izložen vjetru . Trebao sam otici skroz na drugu stranu jezera i vezati ga negdje u grmlje koje je tamo bilo . Cinilo mi se predaleko za pješacenje a i šuma  je bila svud okolo . Drugo jutro sam prekasno došao na jezero jer je novi dan donio nove probleme . Uz  avion je bilo parkirano nekoliko policijskih landrovera koji su cekali da se netko pojavi , a taj netko sam nažalost bio ja . Prica o slijetanju na jezero bila bi predugacka da se isprica do kraja . Nastavak bih najradije izbrisao iz sjecanja a tema ionako nije letenje .

Na posao motornim zmajem

Dolaziti u Zagreb na posao iz Vrbovca koji je 40 km udaljen nije baš jednostavna stvar i to zato što u neposrednoj blizini moje bivše firme nema pogodnog terena za slijetanje . Nema tocno tamo , ali ima 200 m dalje na okretištu tramvaja na Savišcu . Da sam morao doci na posao motornim zmajem , morao sam , jer više nisam mogao preživljavati svakodnevno podbadanje da ja to ne mogu  . Obecao sam da budem došao “ avionom “ . Nije to bio jedini razlog radi kojeg sam odlucio prvi put doci na posao motornim zmajem i ja sam to želio sam . Nekako mi je to bilo kao opravdanje i dodatni motiv . I jednog dana odlucim i to odraditi . Krenem od kuce normalno kao da idem na vlak , samo što sam umjesto na kolodvor otišao na moju livadu na kojoj je bio parkiran moj stroj . Gorivo sam pripremio vec dan ranije , tako da sam mogao krenuti . Let je prošao bez problema , sve dok se nisam našao u blizini moje firme koja je bila blizu okretišta tramvaja na Žitnjaku tj. Savišcu . Tamo je sve isprepleteno sa žicama , jedino je neposredno uz samo okretište bilo mjesta taman onoliko koliko mi je trebalo za normalno slijetanje . U jednom trenutku sam trebao nisko preletjeti iznad nekakve žice a onda je teren za završni prilaz bio cist . Odradio sam to kako treba , nije bilo problema .Trebao sam još odvuci zmaja u krug firme , ne mogu ga ovako ostaviti . Primio sam stroj za prednju vilicu podignuo ga i krenuo sam sa tako uz prugu prema mojoj firmi koja je bila oko 200 m daleko .  Nisam uopce primjecivao tramvaj koji je u tom trenutku dolazio . Kako sam bio udaljen svega desetak metara od same pruge , putnici su lijepo mogli vidjeti sve što se događalo . Svi su oni dolazili na posao isto kao i ja , samo s tom razlikom što sam ja došao zrakom . Zacas se oko mene stvorila hrpa ljudi , ipak je ovo indusrijska zona Zagreba . Onda je došao drugi tramvaj , pa treci , pa cetvrti , sve dok u jednom trenutku nisam nabrojao šest tramvaja na stajalištu . Našao sam se s tim svojim cudom u gomili ljudi kojima više nije bilo važno na vrijeme stici na posao . Ovo je bilo zanimljivije , a posebno je to zanimalo onog prvog vozaca tramvaja koji nikako nije želio krenuti na novi krug po gradu . Kad se je konacno pokrenuo , za njim su odmah krenuli i drugi . Ne znam kako je to izgledalo po gradu , ali mogu si zamisliti . Nakon duge stanke dolaze 3 - 4 tramvaja jedan iza drugoga . U gradu se je u ovo doba sigurno stvorila velika gužva . Dok sam konacno uspio zavezati “ konja “ , tj zmaja na sigurno i meni je radno vrijeme vec odavno pocelo . “ Ništa nemoj govoriti sve sam vidio , ovaj put ti opraštam ali ako vec dolaziš s avionom onda bi trebao stici na vrijeme “ , tim rijecima docekao me je moj šef . Bar mu ovaj put nisam trebao izmišljati . Vec mi je zbog izmišljanje opravdanja dan za danom  ponestalo inspiracije i više mi nije ništa vjerovao . Ustvari on bi sigurno bio iznenađen da sam došao na vrijeme .

“ Šetnja “ kroz oblake

Sjecam se , bilo je rano proljece . Taman su poceli dolaziti topliji dani . Izvukao sam stroj na livadu i evo me zacas kod prijatelja . Vrijeme  je bilo super , nebo prepuno kumulusa . Uvijek su me privlacile te bijele gromade , kao dijete sam sanjario da se provlacim izmedju njih . To sam više puta i napravio , a baš danas mi se opet pricinilo zgodnim jer su oblaci bili poprilicno nisko . Pada dogovor i krecemo . Nije bilo problema dosegnuti prve oblacice , stvarno su bili nisko . Problem je bio samo u tome što se nismo dobro obukli . Iako je bilo lijepo  proljetno jutro , još je bilo hladno . Oblacici su bili prekrasni , bijeli okruglasti raznih oblika . Jedan mi se baš našao na putu . Odlucio sam proci kroz njega . Bilo je super zaletjeti se u to neprozirno bijelo brdo i onda na drugu stranu van . Najbolje je bilo to što je temperatura u oblaku bila osjetno viša od one izvana , tako da smo se nacas malo zgrijali . Cim smo izašli na drugu stranu odmah sam okrenuo spravu prema drugom oblaku i ponovili smo radnju . Baš smo se lijepo zgrijali gore u toj bijelini . Nakon par prolaza kroz manje oblacice ispred nas se je pojavila gromada kojoj se nije vidio kraj .” Jel idemo i kroz ovoga” - upitao sam mojeg putnika . “ Što cekaš , smrznuo sam se , upadaj da se malo ugrijemo “ . Uletio sam posred te ogromne gromade , izgledalo je kao da cemo udariti u nešto tvrdo . Bilo je to samo u podsvijesti , oblak je bio sa tako jasnim obrisima da se cinilo kao da je sastavljen od neceg cvrstog . Obojica smo u tom trenutku ocekivali da ce nas oblijati toplina ali dogodili se nešto što nismo predvidjeli . Gotovo nas je šokirala hladnoca koja je bila u tom oblaku . Taj je bio daleko hladniji od drugih i još k tome pun vlage . Zacas smo se obojica poceli tresti od hladnoce . “ Izlazi van “ - poceo je ulati onaj moj . Dobro je on to zamislio , samo ja nisam znao na koju stranu okrenuti kako bi se što prije našli vani . Ovaj je oblak bio ogroman i trajalo je poprilicno dugo dok sam nekako isplivao na donju stranu . Drhtali smo od hladnoce i krenuo sam ravno dolje . Sada mi je i silazak bio beskonacno dugacak . Prsti su mi postali drveni , ispod noktiju sam poceo osjecati bol . Nisam više siguran da li cu slijetanje odraditi kako valja , toliko sam se sav ukocio od hladnoce . Nekako smo sletjeli . Drhtali smo još dugo na ranom proljetnom suncu dok se nismo malo oporavili . One gromade od oblaka još su bile iznad nas . Mamile su nas da ih ponovo obiđemo ali više nismo bili zainteresirani .

Kod  “ Rašpe “ na kavu

Nije moguce . Svojim ušima nisam vjerovao  bivšem prijatelju Štefu da je bio sa zmajem na kavi . Ja vec godinama letim u Vrbovcu i još nisam nigdje “ doletio “ na kavu a on je tek prije tjedan dana proletio . Pa gdje si to bio na kavi - pitao sam ga kao nezainteresirano , jer znam da u Vrbovcu baš i nema kafica kraj kojih se može sletjeti . - U Celinama kod Rašpe - objasnio mi je hvalisavim glasom . - Dobro , dobro - mislio sam ako možeš ti mogu i ja . U meni je proradila taština . Za par dana evo mene u zraku . Tada sam stvarno aktivno letio , gotovo svakodnevno . Vrag mi nije dao mira odlucim i ja malo svratiti kod našega Rašpe , koji je u to vrijeme držao kafic u tom mjestu odmah do Vrbovca . Nadletim i stvarno , uz sami kafic uredno pokošena livada . Ali kako je moguce da je on sletio ovdje , pa ovo je kratko da vec krace ne može biti , ovo je malo duže od kuce . Napravio sam dva - tri kruga prije nego sam se odlucio na slijetanje . Nisam se puno premišljao , stalno sam u sebi mislio ako je on to uspio sa brzim  krilom onda ja valjda mogu sa Atlasom koji je sigurno najsporije krilo na svijetu . On totalni pocetnik a ja stari zracni vuk , za mene bi to trebalo biti macji kašalj . Tako sam nekako razmišljao kad sam krenuo dolje . Zarulao sam na prvih pola metra livade i odmah po kocnici iz sve snage . Sreca živa da nije bilo kanala na kraju livade jer sam prvim kotacem uredno izašao na cestu .Taman je prolazio traktor . Dobro da nisam još napravio saobracajku . Još mi nije bili jasno kako je onaj hvalisavac uspio ovdje sletjeti , pa ovo je stvarno zahtjevno . Nazvao sam ga da mu javim gdje sam a on je taman tocio gorivo u stroj . Stižem , pricekaj me . Baš me zanimalo vidjeti kako ce on to sletjeti . Za nekih desetak minuta evo njega . Stvarno je valjalo vidjeti ovo slijetanje , cudo jedno da je ostao u komadu . Izletio je na cestu i uletio u grabu na drugoj strani . Srecom nije bilo prometa na cesti , jer bi ga sigurno netko pregazio . Brzo smo izgurali spravu na livadu . - Pa kako si prvi put uspio sletjeti ovdje , jel ti svaki put ovako slijeceš ? - Ma kakvi , ovdje sam sletio zato što si i ti . Mislio sam ako možeš ti mogu i ja . Livada na koju sam prvi put sletio je 500 m dalje . Tako znaci . I ja sam tu sletio misleci -  ako može on mogu i ja . Radilo se o pogrešnoj livadi a radi taštine smo se mogli obojica sasvim lijepo razbiti .

Dan kad sam proletio

Prvi samostalni let napravio sam još davno prije rata . Odmah sam poceo vrlo aktivno letjeti , gotovo svakodnevno . Moj prvi let dogodio se po idealno mirnom vremenu . Bio sam sretan da sam to uspio sa onih dva ili tri sata provedenih u zraku sa instruktorom , tj. sa prijateljem  . Moja vještina sastojala se je u tome da sam mogao preživjeti idealne uvjete . Odonda je prolazilo vrijeme a sa svakom minutom provedenom gore osjecao sam se sigurniji i poceo sam letjeti po sve vecem vjetru , jer nisam mogao cekati idealne uvjete . Dan za koji ja govorim da sam proletio bio je izrazito vjetrovit , na cesti je vec ujutro lezalo prevrnuto drvo . Upravo taj dan dogovorio sam bacanje lopte iz zraka na važnu utakmicu u Dugom selu . Unaprijed sam dobio pun rezervoar goriva i loptu koju moram ispustiti iz zraka . Na zemlji sam jedva držao zmaja da se ne prevrne a bio sam u zavjetrini . Kako cu ovo odraditi , da li bi bilo bolje da dustanem ? Nije mi bilo svejedno i dugo sam se premišljao . Odlucio sam poletjeti . Lako sam popeo sa jakim vjetrom u nos . Ocekivao sam bacanja ali ovo je stvarno bilo opako loše . Trokut sam morao držati svom snagom . Dugo selo nije daleko , nekih 20 km , ali pod ovim uvjetima nikako da preletim ovu relaciju. Mogao sam odustati , ali vec sam odmaknuo pa mi se sada nije vracalo nazad . Moram spustiti ovu loptu na gradsko igralište , bilo je to za mene pitanje života ili smrti , pitanje casti . Obicna lopta . Želja da to odradim bila je jaca od svega , nastavio sam dalje . Negdje sam bio taman na polovici puta kad se pojavio ozbiljan problem . Više nisam imao snage za držati trokut . Potpuno sam smalaksao , ako ovako nastavim morat cu sletjeti bilo gdje jer necu imati snage . Svakakve misli prolazile su mi kroz glavu , u letu nisam uživao . Poceo sam razmišljati o rijecima gospodina Bucalovica , koji je ima školu letenja u Luckom : - Po nevremenu se “ palica “ drži sa dva prsta a u mirnom možeš i svom snagom ako želiš . Što je mislio time ? Baš na tom letu odlucio sam nešto cudno , jednostavno sam ispustio trokut iz ruke , da vidim što ce se dogoditi . Zmaj se jako propeo a iza toga potonuo . Nisam uopce držao za trokut . Zmaj je potonuo 7 - 8 metara , onda je opet krenuo gore . I tako se je to ponavljalo . Ustvari sam i dalje letio na istoj visini samo što su oscilacije gore - dolje bile ogromne , nekih 10-tak metara . Vrlo neugodno za letenje . Držao sam minimalni gas a trokut sam samo povremeno lagano povukao u jednu ili drugu stranu , tek toliko da ne skrene s pravca . Na ovaj nacin mogao sam letjeti cijeli dan , uopce nisam osjecao nikakav napor . Sama letjelica je puno manje opterecena ako se ne borim sa vjetrom , jedino je vrlo neugodno neprekidno poniranje i propinjanje . Kao na rodeu , kao da sam na nekakvom bijesnom konju . Pokušao sam uživati u ovome . Kad je propeo još sam i gurnuo trokut od sebe da što više propne , a kad je krenuo dolje privukao sam ga da što više potone . Pa ovo može biti zabavno . Poceo sam uživati gore . Najedanput mi više nisu smetale turbulencije . Da je netko bio samnom u letjelici , sigurno bi mu želudac izlazio na uha . Bilo je strašno za gledati što su mi kasnije i potvrdili promatraci sa zemlje . Zakljucio sam da uopce nema smisla boriti se sa prirodom , bolja je opcija prilagoditi se . Ovaj stil letenja zadržao sam do danas . U vjetrovitom i nemirnom vremenu ne dodajem gas i ne borim se svom snagom protiv turbulencija . Na taj nacin štedim letjelicu od preopterecenja koja nastaju rafalnim udarima odozdola a i motor radi na manjem gasu cime štedim gorivo . Let je završio dobro , loptu sam dostavio sa zakašnjenjem i dosta neprecizno , ali sam zato baš ovaj let upamtio kao onaj na kojem sam zaista proletio . Ako sam ovo preživio, svako drugo letenje može biti samo lakše od ovoga .Osobno smatram da se letenje treba trenirati po lošem vremenu i pod lošim uvjetima , ako je u pitanju škola . Loše je to što su bacanja puno veca , ali netko tko želi letjeti mora biti spreman na njih . 

Slijetanje u “ živo blato “ u centru Siska

Da usred Siska ima živog blata to ne bih nikome vjerovao da se nisam sam uvjerio . I to na koji nacin . Taman smo moj Ivek i ja riješili poznate cevape na obali Kupe i krenuli smo kuci , jer je sunce vec bilo u silazu . Sve bi bilo dobro da nam nije na samom startu otkazao motor . Taman smo prošli ispod onog najveceg mosta centru Siska . Dodao sam puni gas , prštanje vode ispod plovaka se je prvo povecalo a onda smanjilo , što je znacilo da glisiramo i da imamo punu brzinu . Taman smo poceli penjati iz vode kad je motor najedanput stao i mi “ buc “ opet u vodu . Brzina nam se naglo smanjivala i u trenutku sam donio odluku da skrenem prema obali , kako bi mogli vidjeti u cemu je problem , a ako treba i sve otegliti kuci kopnenim putem . Obala na lijevoj strani je izgledala upravo savršeno za takvu operaciju , otprilike 10-tak metara lagane uzbrdice ravno iz vode bez strmog ruba i onda rub vrlo guste šume . Brzina nam je vec skroz opala i lagano smo dotaknuli obalu . “ Što sada “ ?  Što god bilo da bilo moramo prvo izvuci stroj na obalu kako bi mogli pogledati što je s motorom . Kako sam ja sjedio naprijed , krenuo sam po plovku naprijed i skocio preko prednjeg kraja . Tog trenutka nisam se obazirao na to što obala izgleda “ malo “ blatnjavo . Umjesto da osjetim udar u tvrdo , to se nije dogodilo . Potonuo sam u blato do pojasa i osjetio da se  više ne mogu pomaknuti ni milimetra . Uhvatila me je panika . Kako mi je vrh plovka bio  blizu zgrabio sam ga s obje ruke svom snagom i pokušao se izvuci iz blata . “ Vuci me van “ - vikao sam Iveku - “ ovo je živo blato “ . Onaj osjecaj potpune bespomocnosti je stvarno grozan . “ Nema ovdje živog blata “ uvjeravao me je Ivek dok mi je pomagao da se popnem nazad na plovak . Ono izvlacenje iz blata milimetar po milimetar necu nikad zaboraviti . Kad sam se konacno izvukao nazad na plovak više ne bi za nikakve novce pokušao doprijeti do obale . Odmah iza šumice dopirao je zvuk automobila koji su prolazili , što je znacilo da je spas jako blizu,  samo što mi ne možemo doprijeti do njega . A i centar Siska je negdje blizu . Nece nas valjda ovdje progutati blato . Odlucili smo pustiti se niz rijeku da nas struja nekamo odvuce . Tako je i bilo . Na srecu u blizini se je nalazio i ribic na nekakvom camcu koji nas je odvukao na drugu obalu koja je bila kamenita i nije bilo opasnosti da nas “ proguta “ . Pomislio sam jednog casa da bi bilo zanimljivo vidjeti naslov u sutrašnjim novinama da se je to dogodilo kao npr : usred Siska progutalo ih blato . Ivek se još danas smije na ovu anegdotu , ali mene nece uvjeriti da ono blato nije bilo živo . Još me sad prođu trnci kad se sjetim tih trenutaka bespomocnosi kad se nisam mogao pomaknuti niti za milimetar .

Sisak

Lokacija u blizini cevapa

Lokacija usred Siska sa “ živim blatom “ 300 m od mosta preko Kupe

Bez goriva u srcu Bilogore

Preletjeti Bilogoru baš i ne izgleda kao neki problem , ali slijetanje u njeno srce ne cini se uopce mogucim . Na tom mjestu odradio sam sigurno nazahtjevnije slijetanje u mojem životu . Moja najbolja slijetanja mogu realizirati samo ako to moram  , dakle u situaciji da se moram izvuci iz nemoguce situacije , i ne mogu ih više ponoviti . Kako sam to odradio i kako sam se uopce našao u situaciji da moram slijetati na ovakovom mjestu ? Taj dan dogovorio sam nekakvo letenje u blizini Đurđevca . Trebao sam do tamo doletjeti , nešto snimiti i vratiti se natrag . Slijetanje je bilo dogovoreno u Pitomaci . Krenuo sam ranom zorom jer sam htio tamo biti na jutarnjoj kavi . Goriva sam pripremio više nego dovoljno i po izracunu nisam trebao u zraku ostati bez njega . Krenuo sam i sve se cinilo u redu . Planirao sam preletjeti preko Bjelovara i nastaviti uz cestu prema Đurđevcu . Polako sam se približavao Bjelovaru kad mi se pocelo ciniti da presporo napredujem . Pogledao sam na sat i zakljucio da sam vec davno trebao preletjeti grad Bjelovar . Pratio sam cestu i lijepo sam mogao vidjeti kamione kako odmicu , cinilo mi se da bi me i traktor mogao prestici . Ne znam što je to bilo u zraku , nije bilo previše nemirno , samo nikud nisam napredovao . Polako sam se poceo brinuti da li cu imati goriva za prelet Bilogore . Kad sam nekako preletio sami Bjelovar pocelo mi se ciniti da sada vec stojim na mjestu , vrijeme je prolazilo a ja sam stalno ispod sebe promatrao jedan te isti prizor . Bio sam vec duboko u Bilogori , u zoni onih zavoja kojih se sjecam odprije . Mogao sam u daljini vidjeti ravnu Podravinu a u glavi mi se vrtila samo jedna misao - da li cu imati dovoljno goriva ? Onda u trenutku kad sam to najmanje želio motor stane . NIsam trebao pogledati dolje da bih shvatio da terena za slijetanje nema . Ovo je sada stvarno pogibeljna situacija . Ako sada pogriješim - nema me , treba iz ovoga izvuci živu glavu . O slijetanju nisam ni razmišljao , tih trenutaka planirao sam samo prizemljiti na najpogodnijem mjestu , samo radi toga da spasim glavu , nije bitno kakva ce biti šteta . Ispod mene je bila šuma , teren je bio brdovit bez ijednog metra ravnog terena . Stvarno nema ama baš nikakvog terena za sletjeti . Vrtio sam glavom lijevo , desno tražeci najpogodniji teren , ali nisam uspio donijeti nikakvu pametnu odluku . Bio sam na nekih 300 metara visine koja se je brzo smanjivala .  Lijevo od mene bilo je nekakvo selo . Bilo mi je više nego jasno da su u pitanju sekunde do pogibelji . Izgubio sam sigurno 100-tinjak metara visine kad sam primijetio nekakvu oranicu uz sami rub šume . Bila je širine oko 10 metara , taman za širinu krila i strmo se uspinjala prema vrhu . Sa sve cetiri strane je bila omeđena , šumom sa dvije a kucama i nekakvim dalekovodom sa druge dvije strane . Kako tu sletjeti ? Kad se pojavila s moje lijeve strane trenutno sam donio odluku da pokušam pa što bilo da bilo . Okolni teren je bio ispresijecan kanalima i grozno brdovit a još je ovuda prolazio i nekakav dalekovod . Ova mi se oranica ucinila najmanje lošim izborom . Ovdje moram izvesti savršenu “ majstoricu “ , jer je teren naravno uz sve ovo bio još i poprilicno kratak . Približo sam se terenu i  krenuo okomito na oranicu . Tocno ispod mene je bio dalekovod ,žice su išle u smjeru mojeg leta . Slijetanje dakle moram zapoceti od samih žica . Trebao sam se prvo udaljiti , ali do tocke od koje se mogu vratiti tako da se nađem u poziciji iznad samih žica . Ovdje ne smijem pogriješiti . Ako se samo malo previše udaljim necu dohvati rub oranice , ako se okrenem prerano preletjet cu je . Udaljavao sam se od oranice spasa . Glavu sam cijelo vrijeme držao okrenutu unazad i buljio sam u virtualnu tocku u zraku u koju se moram dovuci . Kako je dalekovod isto bio okomit na oranicu letio sam tocno iznad njega . Toliko sam se skoncentrirao na onu moju virtualnu tocku da nekakve žice nisam više primijecivao , dok je ona moja tocka postala gotovo stvarna . Mogao sam je u tim trenucima vidjeti . Trebao sam još samo malo izgubiti visine . Još malo , još samo malo . Popravka nema , ne smijem pogriješiti . Nalazio sam se nekih 10-tak metara iznad žica i nekih 30 - 40 metara daleko okrenut ledima . To je to . Tocno ovdje se okrecem za 180 stupnjeva i krecem nazad bocno prema mojoj oranici . “ Sada”, u mislima sam izderao sam na sebe  i izveo oštri polukrug . Više nema korekcije po visini , sada mogu samo dolje . Onu moju virtualnu tocku dohvatio sam tocno onako kako sam zamislio . Bilo je to na nekih dva metra iznad žica na samom pocetku oranice  . Tu sam najooštrije što sam mogao povukao trokut na lijevu stranu i povukao ga k sebi . Osjetio sam naglo propadanje . Tonuo sam skoro paralelno sa stupom dalekovoda i istovremeno izvodio zadnji zaokret .Pustio sam ga da tone sekundu ili dvije i onda sam najoštrijim pokretima poravnao krila i gurnuo trokut do kraja od sebe . Zaustavio sam se na par metara zato jer se teren strmo uspinjao . Samo rulanje je bilo savim u redu , skoro najnormalnije , tako da nisam uspio napraviti nikakvu štetu . Preživjeti ovakvu situaciju netko drugi bi možda odmah išao proslaviti , a ja sam odmah krenuo tražiti gorivo .Uspio sam to vec kod prve kuce , gdje sam na “revers” dobio kanister mješavine . Polijetanje je bilo problematicno zbog dalekovoda koji je bio tocno ispred mene . Zato sam odvukao stroj skroz na sami vrh odakle sam krenuo strmo prema dolje . Odavde su mi žice bile taman u mojoj startnoj visini .   Poletio sam nakon par metara i krenuo oštro prema gore . Nije bilo problema .  Jutarnju kavu sam ipak riješio ali sa malo vecim zakašnjenjem . Imala je posebno dobar okus .

Prvi let avionom - slijetanje bez kotaca

Trebalo je u ono vrijeme sjesti u avion bez jedne sekunde obuke . Prije toga za mene povijesnog leta nisam mogao znati kako ce sprava uopce reagirati na palicu a kamoli na trimere ili flapsove . Ipak sam odlucio prvi let odraditi sam sa ono malo teorije koje sam znao i prica koje sam slušao od drugih . Necu nikad zaboraviti onaj trenutak na pocetku poletne staze kad je trebalo odluciti . Nije mi bilo svejedno , ali ja nisam od onih koji odustaju kad nešto odluci . Moju letecu “ napravu “ sam osposobio vec pred par dana i nisam se mogao docekati da je vidim u zraku . Više nisam mogao funkcionirati dok to ne odradim , neprekidno sam u glavi vrtio scenarij  filma koji koji se još nije odigrao . Vrijeme je bilo idealno , nije bilo ni daška vjetra . Sad ili nikad . Gurnuo sam rucicu gasa do kraja , pa što bude . Palicu sam zadržao u sredini , tako da sam poceo penjati sa nešto vecom brzinom ali zato laganije . Nisam puštao gasa dok se nisam našao na nekih 500 metara visine . Kad sam vratio rucicu malo unazad avion je odmah poceo tonuti . Bio je pogrešno natriman , ali ja to nisam znao tog trenutka . Komandu trimera se još nisam usudio dirati .Povukao sam palicu prema sebi i tako sam je cijelo vrijeme pridržavao . Cim bih je pustio avion bi poprilicno ostro oborio nos prema  dolje . Poceo sam isprobavati kako ce avion reagirati na komande . Srecom je Challenger pitomi i poslušni avion tako da upravljanjem po pravcu i nagibu nije bilo problema . Jedino je kod oduzimanja gasa prenaglo kretao prema dolje , što me je u tim trenucima smetalo . Nakon nekih desetak minuta odlucim krenuti dolje . Prilaz je više licio na slijetanje Boeinga , ali za prvi put nema veze . Zapoceo sam ga sa barem kilometar udaljenosti . Lagano sam se približavao poletno slijetnoj stazi . Palicu sam držao prema sebi i lagano oduzimao gas . Na samom pocetku imao sam nekih 10-tak metara visine . Sada je trebalo oduzeti snagu motora , dobiti malo brzine i poravnati . Popustio sam palicu onliko koliko sam mislio da ce biti dobro i povukao rucicu gasa unazad , ali nije bilo dobro . Vjerojatno dobrim dijelom i zato što je utriman “ na nos “ avion je prenaglo potonuo i udario u travnatu podlogu . Avion je odskocio i ponovo sam se našao u zraku . Shvatio sam da mi je prilazna brzina bila prevelika . Refleksno sam povukao palicu k sebi dodao opet gas do kraja . Prakticno se avion našao u stallingu i sa nekih 7 - 8 metara visine po svim pravilima trebao je pasti ravno na zemlju . Od prisutnih letaca koji su svjedocili prizoru nitko nije vjerovao da ce se sprava odrzati u zraku . Ali , to je bio Challenger . Valjda je samo on mogao sa brzinom “ nula” krenuti i nastaviti dalje , sa najopasnije moguce visine a to je par metara . Opet sam se našao u zraku . Trebao sam ponoviti operaciju , a onda sam opazio rupu u podu . Pogledao sam malo bolje i shvatio da mi je tom pokušaju slijetanja otpao prednji kotac . E , sada stvarno imam problem , prvo još nikad nisam sletio sa tim avionom a drugo još nemam niti prednjeg kotaca . Tog momenta nisam vjerovao da cu se prizemljiti bez posljedica . Mozak mi je uzavrio od kalkuliranja što bi bilo najbolje napraviti . Svakako sam planirao sletjeti što bliže prijateljima kako bi mi mogli priskociti u pomoc kad se sve polomi . U blizin je  bilo polje pšenice koja je imala u to vrijeme visinu od nekih pola metra . Cinilo mi se kao najbolja opcija a onda sam se u zadnji tren ipak odlucio za slijetanje na aerodromsku stazu . Odlucio sam se za prilaz iz još vece udaljenosti , valjda je to bilo 3 km , sa nekih 300 m visine . Krenuo sam u prilaz . Plan je bio sa što manjom brzinom bez popuštanja palice , da mi ne bi ponovo potonuo doci direktno na stazu . Dakle slijetanje sa gasom . Znao sam te sitne trikove jer sam na motornom zmaju stekao vrlo solidno iskustvo . Princip je bio isti samo je upravljanje drugacije . Pokazalo se vrlo ispravnim odraditi ovakav prilaz . Palicu sam povlacio k sebi sve dok se letjelica nije pocela neugodno ljuljati . To je znacilo da brzina ne može biti manja . Gasa sam oduzeo samo onoliko da je sve lagano tonulo . Dobro da sam se udaljio toliko daleko jer sam na zadnjih kilometar  udaljenosti izgubio svega 30 - 40 m visine . Približavao sam se stazi na najmanjoj brzini sa najmanjim mogucim propadanjem . Kako se je rub staze približavao adrenalin je rastao . Ocekivao sam tresak i prevrtanje . Lijeva ruka mi je bila na gasu i planirao sam je prebaciti na prekidac za gasenje motora . Prošao sam rob staze . Još sam na nekih 5 - 6 m visine . Kad se je visina smanjila ispod metra lijevom rukom povlacim rucicu gasa unazad do kraja i brzo gasim motor . Ocekujem udarac i lomljavinu . Palica mi je poprilicno unazad , nju gotovo nisam pomaknuo . Držao sam je cijelo vrijeme kao dao je zavarena . Onda sam osjetio podrhtavanje što znaci da su kotaci na zemlji . Još nema lomljavine . Prošla je možda sekunda kad sam shvatio da moja sprava više ne može u zrak kao prvi put zato jer ovaj put nema brzine . Povukao sam palicu do kraja k sebi da još malo smanjim brzinu koliko je to god moguce , a onda je nos “ potonuo “ . Sve se je prebrzo odigralo da bih stigao razmišljati . Challenger je jednostavno odrulao i nekih 5 - 6 metara proklizao po travi na prednjem dijelu kabine . Ništa se nije dogodilo . Nitko nije bio sretniji od mene . Prednju vilicu sam popravio još isti dan i letenje se nastavilo . Nakon 2 - 3 slijetanja Challeger mi je legao kao da sam oduvijek letio na njemu . 

Aviatika - probni let

Početak je ožujka ,prohladno , lagana kišica ali mirno . Konačno smo i taj motor osposobili , sve radi normalno . Nisam planirao taj dan izvršiti probni let , ali uvjeti su bili dobri .Prvo ću malo rulati napraviti koji skok , pa ću odlučiti . Renovirali smo krilo na način da smo ga prevukli sa 160-gramskim rovingom i običnom L-1100. Kako će se ponašati u zraku ,uvijek je neizvjesno .Odlučio sam se na prvi skok .Već na početku primijetio sam da mi treba veća poletna brzina. Nakon neočekivano puno rulanja , “MIG “ je naglo odskočio i našao sam se na nekih dva metra .Imao sam osjećaj kao da izranja izranja iz vode (kao podmornica) ,i da mu nešto neda poletjeti .( Kasnije sam utvrdio da mu samo treba jace povuci palicu  koja je poprilicno teska kod punog gasa .Taj prvi put je poletio sa puno više gasa i “ prevelikom” brzinom) . Palicu sam brzo vratio u neutralu i oduzeo gas . Otklizao je nekih 100 -njak metara i lagano prizemljio na sva tri .Nisam primijetio da bi vukao u bilo koju stranu , što je bio cilj prvog skoka .Sada treba otići gore .Odraditi prvi let na nečem novom krije razne “zamke” ,hoće li biti upravljiv , kako će reagirati komande. Sama situacija može biti vrlo pogibeljna , ali sada kad sam odlučio , nema novaca za koje bih mijenjao ovu situaciju . Za ovakve trenutke živim .Imati ovakav stroj u hangaru , a ne ga proletjeti , samo mi nesanicu donosi ,da se ne upoznamo i da ne budemo na ti . Ja i MIG . A kako bi ga drukčije zvao , kad su ga napravili u istom pogonu sa istim materijalima .Početak piste ,motor radi samo još treba gurnuti ručicu gasa prema naprijed .Nebrojeno puta u životu prošao sam pogibelj , doktori su me otpisivali već od malih nogu ,situacije po bolnicama toliko puta ,...ne , ne ... ne.. sve će biti u redu .” Prijatelji “ će skakati od sreće ako se štogod dogodi , nisam ja kriv  da ih veseli tuđe zlo. Ovaj put neće imati to zadovoljstvo .Moram vjerovati MIG-u , ipak je to stroj  .Puno toga mi se vrti u glavi , ovaj film sam već odvrtio toliko puta . Straha nema , a panika je nešto za što sam samo čuo . U pogibeljnim situacijama reagiram hladno i promišljeno , tu mi nema ravnih . Bojim se jedino ljudi , pogotovo “dobrih” prijatelja. Trenutak sam razmišljao da napravim još jedan skokić , a onda sam gurnuo ručicu gasa do kraja .Nestalo je svih razmišljanja . U glavi sam “vrtio” samo jedan film , i u mslima sam već bio gore . Onda se je MIG , lijeno odlijepio ,i počeo slijediti moje misli . Na trenutak sam pomislio na slijetanje ,dok je još bilo piste , onda sam pomislio- ma vjerujemMig-u i ostavio ručicu gasa u položaju do kraja naprijed . Brzo sam shvatio da je na palici težak , jer sam je sa dosta sile povlačio prema sebi , a Mig je penjao i penjao .I nije se ništa ljuljao , što znači da nije bio na granici sloma uzgona . Što sam više palicu vukao k sebi bolje je penjao , a trebalo ju je vući jako , tako da sam za to trebao poprilično snage . Ako se ovako nastavi neće biti dobro , bojao sam se da ne pada na nos . Onda sam počeo oduzimati gas , sve više . Kod malog gasa Mig je postao upravo savršeno miran i pitom , ma letio je sam , mogao sam pustiti palicu . Tog smo časa prešli na “ti “, u zraku smo bili jedno . Meni ne treba puno , brzo se prilagodim , bojao sam se samo “zamke”tj.nekakvih iznenađenja . Jedino što me iznenadilo bilo je korištenje stvarno velike sile na palici , valjda ne bio Rus da nije tako . Reagira na komandu oštro bez , “čekanja” , ali poslušno , točno onako kako to ja zamislim .Slijetanje bi valjda mogao odraditi i bez mene ,ja sam bio samo “koristan” teret , radi balansa.Na trećem slijetanju već sam ga spustao na onu moju “poštansku marku” od parkirališta . A i mrak se već spustio . Mig je isproban , još ga samo trebamo zalijati .

“ Migonja “ se je pokazao izvrsnim avionom . Leti “ sam “ i vrlo je “ pitomi “ avion puno manje osjetljiv na termiku od drugih sprava . U situaciji da ga treba okrenuti potrebno je dodati gas . U trenutku postaje zvrk , jer su mu komandne površine vrlo blizu propelera pa povecana sila potiska djeluje direktno na njih . Kod punog gasa promjena pravca je po sve tri osi trenutna . Cim se gas oduzme opet postaje miran i stabilan u zraku . Letenje na njemu cisti je užitak .

Ja sam tek sada došao

Mislio sam da je ova moja epizoda u Vrbovcu davno zaboravljena , dok me nedavno nisu opet podsjetili na nju . Bilo je to davno , davno 1986 ili 1987 - me godine , moj prvi pokušaj letenja . Motor Trabant , krilo se zvalo “ Štruc “ ili tako nekako , CX nije još postojao . Sjecam se da je bilo ljeto , taman vrijeme za košnju pšenice . Dovukao sam stroj u Štakorovec na poljoprivrednu pistu . Dugo sam rulao gore dolje , nisam se usuđivao bez ikakvog iskustva u zrak . Onda je konacno prevagnula silna želja za letenjem i zadržao sam gas na motoru do kraja pa što bude . Nakon dosta rulanja sprava se je   odlijepila od zemlje i odjedanput sam se našao u zraku . Sjecam se tih momenata , mješavine osjecaja od kojih je cak bio i strah od visine . Nije mi bilo svejedno jer nisam znao niti kako se upravlja tj. pokreti na komadama su mi bili neodmjereni i nekoordinirani .Znao sam samo da ne smijem oduzeti gas jer ce sprava potonuti i onda je gotovo .   U daljini ispred mene je bio dalekovod koji sam planirao preletjeti . Brzo sam se približavao žicama , ali moj “ trabo” nikako da popne na visinu koja mi treba za prelaz , jednostavno je popeo na 5 - 6 metara i ostao na toj visini . Kad bih se danas vratio u ono vrijeme , sigurno ne bih sjeo na taj stroj niti na zemlji , ali onda je bilo tako . Bio sam mlad i lud , doslovno sam izgarao od silne želje za letenjem . Ništa mi nije bilo važno , samo da bar malo osjetim kako je to biti ptica . Ta sprava je bila sklepana zbrda - zdola ,sa motorom iz rashodovanog trabanta i propelerom istesanim sjekirom od drva predviđenog za pec , neznam kako je uopce poletjelo . Sjedala nije niti bilo , nego samo daska na koju se je moglo sjesti . Više se ne sjecam odakle sam dovukao nekakvo krilo , koje je isto bilo porijeklom iz  garaža inžinjeringa . Uglavnom je to poletjelo i to je bilo sve . Našao sam se u zraku bez iskustva sa napravom koja nije mogla preletjeti dalekovod . Kad sam shvatio da su žice opasno blizu skrenuo sam . Preletio sam Lonju a onda je motor poceo prekidati i naravno lagano tonuti . Nešto dalje ispred sebe bile su livade na koje sam u tim trenucima odlucio sletjeti . Nisam uspio . Bio sam prenisko . Motor je poceo sve više prekidati i lagano je potonuo do zemlje . Kotaci su zahvatili rub pšenice i prevrnuo sam se . Ja sam prošao bez ogrebotine a od štete mi je najviše bilo žao goriva koje je curilo a nisam ga mogao spasiti jer ga nisam imao u što prelijati . Krenuo sam nekakvim putem prema mjestu gdje sam ostavio auto . U tom casu odnekud se pojavila grupa ljudi koji su se trcecim korakom mimoišli samnom i ravno do mojeg stroja koji je ležao uz rub pšenice . Bili su to lovci koji su se slucajno zatekli u blizini . Dotrcali su do stroja i poceli ga prevrtati . U ono vrijeme nitko od njih nije vidio motorni zmaj ili bilo što slicno . Tražili su ljude . “ Pa gdje su piloti “ ? - pitao je jedan . “ Nema ovo pilota “ ? - komentira drugi . “ Ima 100 % , ja sam vidio covjeka u zraku” - komentira treci . “ Ja sam vidio dvojicu “ - tvrdio je cetvrti .“ To uopce nije ono što je preletjelo , ova krpa ne može letjeti “ - konstatirao je peti . Bilo je tu desetak ljudi koji se nisu mogli nacuditi da je tih par cijevi i malo platna baš ono što su vidjeli u zraku . Nikako nisu mogli shvatiti kamo je nestao covjek kojeg su vidjeli da je sjedio na tom cudu , prije nego što je sve završilo u polju . Onda su primijetili mene , jer sam se u tom trenutku vratio na mjesto događaja da vidim što ti ljudi traže . “ Jesi li ti vidio pilota “ pitali su me jer im ja ocigledno nisam licio na nekoga tko bi mogao doletjeti na necemu ovakvom . “ Ne , ja sam tek sada došao “ - na onakvo pitanje u onakovoj situaciji bilo je prvo što sam blebnuo bez razmišljanja . Baš ta recenica se nakon tih silnih godina još uvijek pamti u Vrbovcu , jer je tog casa imala nekakvo znacenje . Ljudi su polako shvatili da sam ipak ja doletio na toj krpi a cuđenju nije bilo kraja . Taj dan sam dugo morao objašnjavati raznorazne detalje oko ovog događaja , dok konacno nismo razjasnili detalje . Shvatili su da dolazi vrijeme u kojem je letjeti “ krpi “ nešto posve normalno . To su bili moji poceci letenja i tim mojim pokusajima pocele su kruziti uokolo skoro nevjerovatne price .

Drugo puknuce krila u zraku

Godina 2002-ga je za mene bila godina katastrofi . Te godine sam doživio niz nezgoda , iz kojih sam jedva izvukao živu glavu . Preživio sam potapanje avionom u jezeru ( tu sam se zamalo utopio ) , kovit aviona i pad u šumu te lom krila u zraku . Te se nezgode jedva sjecam jer je prošla gotovo bez ikakvih posljedica a trebala je završiti pogibeljno . Što se je u stvari dogodilo . U to vrijeme bio sam sa Challengerom vrlo aktivan , letio sam skoro svakodnevno . Na krilima su bila još originalna presvlaka u dosta lošem stanju . Nova platna su bila u pripremi i spremao sam se svakodnevno zamijeniti ih . Sutra cu , sutra cu i tako iz dana u dan , stalno sam pronalazio nekakav razlog radi kojeg sam odgađao presvlacenje krila .  Toga dana opet nisam našao vremena za taj zahvat , a trebalo je i letjeti . Ako su stara platna bila dobra do sada , valjda ce izdržati još i ovaj let . Bilo je to pogrešno razmišljanje . Vrijeme je bilo skoro idealno , vrlo ugodno za letenje . Napravio sam dva tri oštrija zaokreta pa malo oštrije prema dolje i naglo prema gore . Zacuo se prasak i užasne vibracije . Ugasio sam motor da ne izleti iz nosaca tolike su vibracije bile . Znao sam u trenutku da se nešto dogodilo sa propelerom , ali što i zbog cega . Dvojica kolega koji su bili u blizini također su culi prasak ali su nakon njega vidjeli da sa aviona padaju dijelovi . Prvo je otpao krak propelera , a onda komad platna od otprilike 4 - 5 m kvadratnih . Ja to nisam mogao vidjeti jer sam gledao naprijed i usredotocio sam se na slijetanje. Srecam je u blizini bio teren na koji sam vec slijetao . Nije bilo problema u upravljanju i normalno sam sletio . . Ona dvojica su se približili sa cudnim izrazom lica i sa pitanjem : gdje su ti krila , na cemu si sletio . Kako sam taman izašao iz aviona prema naprijed nisam još vidio krila . Okrenuo sam se . Onda je uslijedio šok . Sam sebi nisam vjerovao da sam normalno sletio , jer na mjestu gdje se inace vidjelo platno nije bilo nicega , samo cijevi . Na otprilike tri metra od trupa prema kraju platna nije bilo . Još mi ni dan danas nije jasno kako sam uspio savim normalno sletjeti . Što se u stvari dogodilo . Platno koje sam planirao promijeniti bilo je toliko staro da je bilo pitanje dana kad ce se raspasti samo od sebe . Sve bi još bilo u redu da se dan prije toga na zemlji nije dogodilo skroz mao oštecenje platna u samom centru napadne ivice . Na platnu se je pojavio zarez u širini od nekih 2 cm . To je bilo dovoljno da u malo oštrijem manevru dođe do proširenja tog oštecenja i da se platno pocne parati . Ovakav događaj je dokaz da bilo kakvo oštecenje platna na napadnoj ivici može završiti pogibeljno, jer su na tom mjestu najveca opterecenja .  Kad se je otparao dio platna u dužini dovoljnoj da je zahvati propeler , sve je bilo gotovo u sekundi . Propeler je otparao platno sa gornje strane skoro do polovice krila , a na donjoj strani se je platno držalo jednim konopcem za konstrukciju . Neposredno prije leta , da bih smanjio flater na krilu , dodatno sam ga ucvrstio sa tim konopcem na deset mjesta . Sada se je platno na donjoj strani držalo samo na još jednom konopcu , ostalih devet je nestalo . Mislim da mi je taj preostali konopac spasio glavu . U ovoj nezgodi sam stvarno imao srece , pogotovo stoga što nije bilo nikakve štete osim propelera . Platna su vec davno bila za rashod .

Fatalna greška - pad u šumu

Jedinu fatalnu grešku u životu napravio sam  kad sam ugasio motor na avionu koji nije bio upravljiv . Ocekivao sam da ce se sve završiti loše , ali ne na ovaj nacin . U trenutku kad sam ga ugasio , avion se je u momentu okrenuo na leđa i ja sam ispao iz njega . Bilo je to iznad krošnji , na nekih 30 - tak metara visine .U zraku sam se uhvatio za auspuh koji se nalazio nekih 2,5 metra iza sjedala . Prevrtao sam se u zraku zajedno sa avionom , od kojeg nije ostalo ama baš ništa . Lomljavina je bila strašna . Ljudi iz okolnih sela kasnije su mi pricali da je prasak bio usporediv sa padom jumbo jeta , culo se je kilometrima okolo . Kad sam kasnije i sam vidio polomljena stabla teško mi je bilo povjerovati da sam još uvijek u komadu . Spisak polomljenih kostiju bio je poprilican , tako da mi je danas kad zbrojim sve prelome u životu , lakše nabrojati one citave .A sve je pocelo obicnim nedjeljnim letom poslije rucka . Nekako mi je najdraže nedjeljom malo za dušu upaliti stroj i napraviti dva - tri kruga oko meni dragih sela gdje sam se rodio i proživio sve ove godine . Problem radi kojeg sam zamalo izginuo nalazio se je u šarafu koji drži kormilo visine , tj. u elementu koji se strucno zove  sikac   . To je dio koji ima mali kuglicni ležaj na kraju i kroz koji prolazi drugi šaraf okomit na ovaj. Tako se dobije prenos komande za 90 stupnjeva . Po jedan takav nalazi se na Challengeru sa svake strane kormila pravca i oni djeluju zasebno svaki na svoju polovicu kormila visine . Dogodilo se je to da je u zraku puknuo taj dio i polovica kormila je pala prema dolje . To se nije dogodilo iz cistog mira . Dio je bio oštecen u prilikom transporta letjelice par dana prije ovoga događaja a ja sam ga popravio tako da sam malo privario , cime sam ga ustvari oslabio do kraja te je  u zraku došlo do puknuca .Da je bilo moguce nabaviti dio zamijenio bih ga , ali u to vrijeme kod nas nije bilo moguce nabaviti ga . Na polijetanju nisam ništa primijetio . Poletio sam normalno a onda se je na nekih 40 - 50 m visine avion naglo zabacio ulijevo . Refleksno sam palicu povukao do kraja udesno , medjutim je avion stalno vukao ulijevo . Nisam mogao ništa vidjeti u zraku , pa sam zakljucio da su mi otkazali aileroni . Bila je to pogrešna procjena , ali u onoj situaciji i nije bilo moguce napraviti tocnu procjenu . Planirao sam nekako napraviti krug i pokušati sletjeti na livadu sa koje sam i poletio . U pocetku se je cinilo da cu uspjeti , ali to je bilo samo dok sam držao puni gas . Kako sam ga lagano oduzimao  tako je avion sve bolje vukao ulijevo . Nisam povezao te dvije cinjenice . Da sam ga citavo vrijeme držao  do kraja izvukao bi se . Struja zraka koju stvara propeler je na punoj snazi motora bila dovoljna da jednu stranu kormila drži podignutom i da letjelica bude kako tako upravljiva .Obzirom da se  je odspojila samo polovica kormila visine , pad klapne je djelovao na pravac i nagib letjelice , što sam u tom trenuku protumacio kao problem sa aileronima . Sa lagano oduzetim gasom nisam više mogao držati avion u pravcu i on je sve više skretao ulijevo . S vremenom je poceo letjeti u krug  . Krugovi su bili sve manji i manji a avion se je sve više naginjao na lijevu stranu . Nalazio sam se na rubu šume i više nisam uspijevao izvuci se do livade , samo sam kruzio sa jako nagnutim avionom . Kad sam vidio da je gotovo i da se necu izvuci odlucio sam ugasiti motor što je pogoršalo situaciju do kraja . Avion se je u trenutku prevrnuo i ja sam ispao iz njega . Tih se detalja sjecam , a iza toga mi fali filma  . K sebi sam došao u bolnici i danima pokušavao rekonstruirati slucaj . Tek mi je za dva tjedna bilo potpuno jasno što se je u stvari dogodilo , kad sam pronašao ošteceni “ sikac “ i sve sajle potpuno ispravne . Dva tjedna bolnice , dva mjeseca oporavka i ponovo sam bio u zraku . Još je glava na ramenima , a to je najbitnije .

Sam u svemiru

Kad sam krenuo na taj let nisam ocekivao da cu se naci u beskrajnom prostranstvu bjeline , bez igdje icega . Bilo je to još za vrijeme rata , prvi vikend u mjesecu Rujnu . Dan prije u Vrbovcu je bila tradicionalna fešta “ kaj su jeli naši stari “ na kojoj sam sudjelovao svojim motornim zmajem . Bilo je prekrasno vrijeme i letjelo se je do mraka , tako sam stroj ostavio na livadi u blizini Vrbovca . Odlucio sam ujutro svojom letjelicom otici na posao . Kad sam se ujutro probudio prvo me je iznenadila gusta magla , ovako gusta u ovo doba godine . Malo sam se zabrinuo , medjutim sam pogrešno procijenio da je to samo lokalna pojava . Odlucio sam letjeti . Mislio sam da cu cim izbijem gore iznad magle odmah vidjeti poznata mjesta , pogotovo Zagreb . Poletio sam šablonski a tlo je brzo nestajalo ispod mene i nestalo u gustoj bjelini . Sjecam se da sam zadnje vidio nekakve krovove , a onda samo bjelina . To je potrajalo možda minutu ili dvije kad se je pocelo nazirati sunce . Ubrzo sam izbio gore . Izronio sam iz guste bjeline koja je bila vrlo jasne obrise , tako da se je prelaz dogodio naglo , kao npr. izlaz iz vode . Gusta bjelina i onda najedanput nicega . Popeo sam odmah još nekih 50-tak m iznad sloja bjeline , kad sam shvatio da je svuda uokolo samo bjelina i da nema ama baš nikakvih objekata ispod prema kojima bih se mogao orijentitati . Nije se vidio cak niti vrh Sljemena . Preživio sam prvi šok . Što sada ? Ne mogu ništa drugo napraviti nego cekati . Imao sam goriva za otprilike dva i pol sata . Lagano cu odrzavati visinu , pa se možda magla razrijedi kroz to vrijeme , jer je iznad mene sjalo sunce . Na nebu nije bilo nijednog oblacka , vec dugo nisam vidio tako jasno i plavo nebo na kojem je bilo samo sunce . Sunce  iznad beskrajna bjelina ispod i ja . Kroz svo vrijeme koje sam proveo gore nisam vidio cak niti jedan putnicki avion . Ljepota prizora bila je upravo nevjerovatna . Blještava bjelina ispod i plavo nebo . I samo ja u tom beskraju . Imao sam jaki osjecaj samoce , cinilo mi se da je sav svijet negdje nestao i da sam ostao sam u cijelom svemiru . Dolje ispod oblaka je negdje bila i krajina , koja je u ono vrijeme bila u rukama neprijatelja . Pokušavao sam uživati u prizoru . Osjecaji su se miješali , svako malo sam racunao koliko imam goriva i koliko mi je vremena još preostalo kad ce se motor ugasiti . Onda moram opet uroniti u ovu bjelinu a ne neznem gdje cu izbiti dolje . Vrijeme je prolazilo . Više uopce neznam niti gdje se barem otpilike nalazim . Samo bi mi trebalo da zalutam i sletim negdje u ratno podrucje koje nije daleko odavde . Da barem preleti neka ptica bilo bi mi lakše . Ne bih osjecao toliku samocu , ali niti ptice nisu letjele to jutro . Nisam imao sat tako da nisam znao koliko je vremena prošlo . Nasrecu je motor radio normalno , brujao je svojim tipicnim Rotax zvukom i razbijao monotoniju . Lagano sam poceo razmišljati o trenutku kad ce to brujanje prestati i kad bude sve pocelo tonuti . Vec je prošlo strašno puno vremena a ja još ne mogu razabrati ama baš ništa odispod . Poceo sam zamišljati i najgori scenarij u kojem ce stati motor a ja cu ispasti negdje na dalekovod ili negdje u naselje . I dalje me je pritiskao osjecaj beskrajne samoce , što mi se nikad prije nije dogodilo . Na rezervoaru je bila montirana cjevcica za kontrolu goriva u kojoj više nisam vidio ništa . Nije mi još puno preostalo , motor je mogao stati svakog casa . Vec sam izgubio svaku nadu kad sam poceo nešto nazirati . Nekako se je u toj bjelini pojavilo nekakvo brdo od bjeline . Nije mi to izgledalo normalno , mora da je to vrh Sljemena . Bio sam u pravu . U situaciji kad sam iscekivao da motor svakog trenutka stane , pocelo se je nazirati nekakvo brdo . Negdje sa strane na jednom mjestu se je izdizao nekakav stup od magle . Tek sam kasnije utvrdio da je to bilo od rafinerije na žitnjaku . Na moju veliku srecu magla se je pocela naglo razrijeđivati . Više nije bilo one blještave bjeline , sve je posivilo i razrijedilo se . Nije bilo više nikakvih obrisa , pogotovo ne onako savršeno jasnih . Možda je prošlo svega pet minuta kad sam kroz to sivilo opazio ravnu crtu . Što bi to moglo biti ? Prvo sam pomislio da je to nekakva rijeka . Ma gluposti , nema ravne rijeke . Što je onda tako ravno i dugacko ? Onda sam se dosjetio . Pa to je autoput . Bio sam u pravu . Ono brdo koje se nazire je zasigurno Sljeme kako sam vec prije pretpostavio , a ovo mora biti autoput od Ivanic grada prema Zagrebu . Sreca da sam se našao taman na tom terenu , jer se cesta isticala od polja i livada . Ako se sada okrenem prema “ brdu“ , Vrbovec mora biti desno od mene . Dobro sam zakljucio . Okrecem u tom smjeru i iscekivanju da motor svakog trenutka stane . Nije stao , a onda sam nakon nekoliko minuta opazio drugu ravnu crtu kroz ono sve rijeđe sivilo . Opet se je isticala asfaltirana površina , dok se sve drugo nije uopce vidjelo . Ova crta je imala svoj pocetak i kraj .” Štakorovec , Štakorovec “ - urlikao sam tamo gore onako sam . Valjda se ne cuje do zemlje , tko zna što bi netko mogao pomisliti da cuje . Poceo sam oduzimati gas . Uronio sam u sivilo . Srecom sam na poznatom terenu , tako da prilaz odrađujem bez problema . Odradio sam “visoki prilaz” tj. najstrmije prema dolje . Sletio sam bez problema . Gorivo se jedva naziralo na dnu rezervoara . Kad se je sve umirilo , legao sam na pistu . Zaspao sam slušajuci cvrkut ptica kojih je ovdje bilo ko u prici . To je bio siguran znak da nisam sam u svemiru .